Među stvarima koje nas okružuju u našem domu godinama se nakupi dosta tog nepotrebnog, nefunkcionalnog i ružnog. Slično punimo i sebe. Nikad mi nije bilo teško donijeti odluku da rasteretim i dom i sebe od suvišnog, ali mi je bio problem kako se riješiti nekih dragih stvari za koje više ne nalazim mjesto i svrhu. U tim stvarima veliki dio zauzimaju pokloni različitih godišta, od kojih mi se neki nisu sviđali ni kad sam ih s osmijehom primala. Nisam ih se mogla tad osloboditi, jer bi darivatelji vremenom primijetili da nedostaju. A danas, kada mnogih od tih ljudi više nema ili mi ne dolaze na vrata, ne mogu ih baš sve ostaviti, jer su predmeti, uz ono mjesto u varljivom pamćenju, jedini njihov trag.
Čitajući nedavno (ovo nedavno treba uzeti s rezervom) kako u Berlinu postoji oko stotinu muzeja, a među njima pisac spominje Muzej frizura, pa Muzej šećera, a detaljnije opisuje Muzej veš mašina, sjetih se nečeg dragog.
Kada su mama i sestra zamjenama spojile stanove i dobile veliki prostor za zajedničko življenje, puno se toga poduplalo među stvarima i postalo višak. Jednog dijela su se lako riješile, ali sa dragim, a nepotrebnim stvarima je bilo teže. Mama se za svoje dragocjenosti vezala sentimentom, a sestra mnogim razlozima. Uz poklone dobivene na svadbi, useljenjima, rođendanima, nizali su se i učenički pokloni - sitnice s Osmih martova i krajeva školskih godina. Našlo se tu duplih knjiga, pegli, plehova, viška šalica svih vrsta, ukrasnih tanjura, ružnih slika, servisa, nepotrebnih ukrasa, hekleraja i goblena bez mjesta na zidu ili stolu, kompleta džepnih maramica, kravata, džezvi, neobuvenih cipela, raznih suvenira, bižuterije, satova...
Bile su među tim poklonima čak i jedne tapete sa zlatnim printom, koje su mene posebno „mučile“ i inspirirale. Tad, prije tridesetak godina, takvi detalji nisu bili dio svakodnevnog modnog asortimana nego se vezivali za kič ili svečanost. (By the way, Meryl Streep mi je u ovogodišnjoj zlatnoj haljini, božanstvena!). Pri svakom mom dolasku kući, a bilo ih je ne zna im se broja, imala sam novi prijedlog koji prostor obložiti zlatnim tapetama. Bile su konstanta naše zafrkancije, naročito kad sam predložila da jednu malu, još neiskorištenu sobicu, oblijepimo tim tapetama i u nju odlažemo sve stvari i poklone koji nam se ne sviđaju, koji nam ne trebaju, a ne možemo ih napustiti. Ta izmaštana svečana sobica je pri svakom našem susretu bivala sve gušća, draža i čarobnija - naš (Zlatni) Muzej neupotrebljivih dragih stvari i sjećanja na ljude.
Često se i sama osjetim pretrpanom, i bude mi tijesno... dobro mi tad dođe ova mala Blog sobica... životom tapetirana. U nju odlažem sve što se bojim zaboraviti; u nju bacam i sve ono što mi se ne sviđa ili mi ne treba više; u nju slažem dijelove sebe dok pravim inventuru , i stvaram si prostor za još.
Post je objavljen 28.02.2012. u 00:30 sati.