Tvoje su ruke bile staklo.
Tvoji dodiri su pucali, razbacivajući sitne komadiće boli ispod moje kože. Zavukli su se duboko, duboko ispod, i tamo gradili svoje vlastite staklene kule, sastavljajući se kada si bio daleko samo da bi se ponovno rasprsnule kada bi bio blizu, zabijajući svoje oštre komadiće posvuda. Poput ovisnika, žeđala sam za njima iako sam dobro znala da mi štete. Živjela sam za njih. Neprestano bih iznova reproducirala prošlost, odbijajući sadašnjost poput tvrdoglavog djeteta.
A tvoje oči, prepune slatkog otrova koji je isparavao izazivajući halucinacije, tvoje oči bile su crvene, vatrene i sjajne. Znala sam svaku mrljicu šarenice napamet.
Nisam bila tu. Bila sam daleko od svijeta...
Bio si tako blizu, a tako daleko. Pokušavala sam te dotaknuti, ali svaki put kad bih pružila ruku nestao si poput utvare, ostavljajući za sobom samo maglicu od koje sam ja bila prisiljena raditi likove. A njih sam držala na životu samo da bi mogli umrijeti u pravom trenu.
Čuvala sam nevinost za tebe, a drugi su je ukrali. Željela sam opet biti naivna, ali nove spoznaje su uništile svaki tračak naivnosti. Čuvala sam svaki komadić svog srca, zaključala sam ga u tamnicu bez ijedne zrake svjetlosti. A samo ti si imao ključ.
Nisam smjela gledati, moje oči bile su zapečaćene osušenim suzama. Tišina je postajala sve glasnija, sve dok mi uši nisu počele krvariti. Usne sam zašila vlastitim pramenovima kose kako ne bih mogla vrištati. Nisam te željela probuditi iz tvog sna.
Da, bila je to poprilično groteskna slika. Ali zaslužila sam tu kaznu.
Prekršila sam zakon.
Post je objavljen 26.02.2012. u 23:32 sati.