I znala sam da će me netko prije ili poslije... zapitati to..
"Ponekad ti fali, jeli tako? "
izustio je.
pogledah u sjenu lišća koja je pomalo nestajala s običnog bijelog zida.
zatim se zagledah u nešto novije..
pomislih kako neću nikad moći odgovoriti na takvo pitanje..
ali onda baš kad dođe čas...
razmišljala sam.. dugo.. vrlo dugo..
čak pomislih da je i zaboravio na pitanje.. i prešao na drugu temu..
međutim..odlučim se i kažem...
...
"ne znam"...
jedno jednostavno ne znam.. je odgovor na sve..
jer u nekim trenucima se nalazim u nekom čudnom.. zapuštenom toku..
kada mi se čini da me nitko ne može razumjeti kao što može on..
da me nitko ne može usrećiti kao on.. baš tada..
kada mi se sve sruši.. zbog gluposti.. ili pak zbog neke malo jače situacije.
e baš tada.. se osjećam kao da mi nešto iznutra fali..
dio mene kao da je izgubilo svoje značenje... svoje ja..
i kada bi on bio pored mene.. sve bih se vratilo na svoje..
barem u mojim očima..
barem bi ta crna slika dobila neku svjetlu nijansu..
od koje bi uspjela krenut dalje.. prema ne značajnim putem
ali u drugim trenucima se osjećam vrlo sigurno dok me ne zahvati nešto..
sličnom onome napisano gore..
pomislim da mi je konačno život počeo bit bolji...
da nisam više kao obični ovisnik..
da se ona vedra strana ipak probudila..
i mislim da je jedno " ne znam" dovoljan odgovor..
zbog toga što se čovjek ne može odlučiti sam na to dali
u njemu postoje još bilo kakvi osjećaji ili ipak ne.
oni sami dolaze i odlaze..
i to im je najveća mana..
ne znaš kad će te točno zahvatiti onaj obeshrabrujući osjećaj gorčine
u grlu.. i pomisao na to da se jednostavno nemaš zbog koga buditi
svakom budućem jutru.. i da će to tako i ostati do daljnjega ..
i na kraju.. slijedi još jedna rečenica koja me bacila do kraja u razmišljanje bez ikakve svrhe, ali puno uspomena ..
" priznaj, ponekad.. "
a ja ću na to... "bila bi puno sretnija nego što već nekako jesam, da mi
fali samo ponekad.. "
Post je objavljen 26.02.2012. u 21:18 sati.