Marketing
Igra...
. 
. 
.
. 
. 
. 
. 
. 
. 
Igra...
Jutros sam se probudila s teniskim reketom u ruci. Tukac bi rekao kako mi bolje pristaje klofer. Igra. Igra parova subotom i nedjeljom u rano jutro donosi neizmjernu radost. Rezultat 1:6, 2:6,4:6, mom partneru i meni nije mogao pokvariti dan. Dapače, uživali smo u igri, u dobrim potezima, ali priznajem bilo je povremeno i tuge zbog izgubljenog poena.
Kad nema reketa u điru igram se riječima. Igram se s „protivnicima“ koji nalijeću na baketinu*( bosanski: – *zamku). Volim se igrati s pragom izdržljivosti protivnika u jezičnom pripetavanju. Volim natjerati protivniku paru na uši, pjenu na usta, iz njega izvući ONO „ružno“, što je davne 68.- izrekao Paja Kanižaj;“- Negdje duboko u svakom čovjeku je sakriveno govno“. U toj igri kada protivnicima nestanu argumenti, kada mi prozovu oca i majku, tetku, kada počne brojanje krvnih zrnaca, stavljanje mi u usta i ono što nisam rekla, igri je kraj. Njihova riječ ostaje zadnja. Ona o njima najbolje govori; tko su, kakvi su, što misle... Dok ih ne izvedeš na čistinu, natjeraš da ostave pisani trag, misliš kako je Svijet nevin, čist, nepokvaren...
To mi se upravo dogodilo na jednom kod sarajevske dijaspore popularnom blogu:
„dovla.net“.
Dvojica sudionika u raspravi nakon što su iscrpili (sve) argumente (ako ih je uopće bilo) prešli su u otvoreno vrijeđanje. Trebalo je sačekati samo nekoliko sati da se bacačima kamenja, priključe novi.
„- Njiha hima hipten“- što bi u prijevodu s njihovog uličarsko-mahalskog jezika trebalo značiti;„- Njih ima mnogo“...
Društvo je naletilo na baketinu. Na igru...
A, igara ima, malih i velikih...
Vrijeme, vreme, vrime je igara. Na redu je London 2012.
Post je objavljen 26.02.2012. u 19:12 sati.