Kada sada razmišljam o nama... sada, nakon nekog vremena... još uvijek... teško je. Svaka misao. Svaka uspomena. Ponekad poželim da nisi postojao. Da nisi bio san koji se ostvario. Jer, meni se snovi ne ostvaruju. Ponekad pomislim da sam se trebala boriti za tebe. Za nas. Bio si ljubav mog života. I jedino o tome ne znam ispričati priču. Bio si moje jutro i snaga mog dana. Moj smiraj i svaki drhtaj. Bio si moj prijatelj i moja obitelj. Svaka besmislenost s tobom je imala smisao. Sve. Kad bih ti samo znala reći koliko sam te voljela... Kad bih ti znala pričati o dugim satima samoće u kojima si bio jedina misao. Pripadala sam ti na način na koji nisam pripadala nikome prije. Na jedini mogući način kad nekog voliš. SVE je bilo nevažno. I tvoje tijelo kraj druge žene... i tvoje obećanje pred Bogom... i moji zavjeti... i naši svjetovi udaljeni tisuću galaksija jedno od drugog. SVE je bilo nevažno, jer duboko u srcu bila sam tvoja onako kako nikada nisam bila ničija. Bio si ljubav mog života.
Kada sada razmišljam o nama... znam da je vrijedilo. I beskrajno mi je žao što nije moglo drugačije. Ali, da smo potrajali, suviše bi boli ostalo iza nas. Sjećaš se, obećali smo da nećemo povrijediti jedno drugo... da nećemo dozvoliti da gorčina zavlada našim srcima kada nas konačno porazi stvarnost. Zato, molim te, nemoj reći da nije bilo važno. Nemoj dopustiti da postanem ime koje izgovaraš s gnjevom i za čijim slovima šalješ kletvu... I kada zaboraviš moj lik... i kada ti moje riječi više ne budu ni jeka nekih starih istina... kada od nas ostane samo mutna slika... dozvoli da te neki sumrak... neka čežnjiva melodija... neka prašnjava cesta ili bistra zelena rijeka... dozvoli da te sjeti na mene i na to koliko sam te voljela...
A ja... ja ću pronaći put koji neće prolaziti kroz tvoj život. Iako znam... svi će putevi uvijek voditi kroz tebe...
Post je objavljen 26.02.2012. u 17:42 sati.