BASNOSLOVNE PREMIJE I GOLE ČINJENICE KRIZA JE SVUGDJE OKO NAS I TO JE SVIMA JASNO, ALI NE I FINANCIJSKIM MENADŽERIMA RAZNIH BANAKA KOJI KRIZU UVAŽAVAJU GLOBALNO, ALI LOKALNO TRAŽE BASNOSLOVNE NAKNADE
Bankari ne vjeruju krizi
Što su ribe krupnije, to bolje prolaze. Poruke vele da je tako i na Wall Streetu, bez obzira što su banke ostvarile skromne zarade u prošloj godini. Procjene vele da će bonus bankarima opasti u prosjeku za 20 posto, ali srednjoj klasi, a ne onima na vrhu piramide
Igor DUVNJAK
Kriza jest i to svakodnevna, ali nije kao sunce, kiša ili snijeg, koji po onoj iz Evanđelja jednako sjaje ili padaju po svima. Tako barem djeluje po ponašanju istaknutih financijskih menadžera raznih banaka koji krizu uvažavaju globalno, ali lokalno traže svoje izvanredne novčane naknade, koje po iznosima i jesu izvanredne. Po staroj neslanoj šali »što je tvoje to je i moje a što je moje to je samo moje« ti novčarski magnati hoće svoj dolarski, eurovski ili koji drugi dio kolača, a može i u funtama, nema veze. Tuđe brige im očito i jesu tuđe, oni voze u svojim posebnim trakama, svaka čast općoj gužvi, ali to je za njih neka druga priča. Parafrazirajući naslov filma Vladimira Valentinovića Menšova, dobitnika »Oscara« za najbolji strani film »Moskva suzama ne vjeruje«, bogati bankari krizu shvaćaju uvjetno, kada je u pitanju njihova novčarka, u biti joj i ne vjeruju previše. Koliko pritom ima učinka odjednom probuđena svijest ljudi na bogatom Zapadu o velikim socijalnim razlikama, o tome da neki plivaju u novcu a drugima prijeti spavanje na ulici, moglo bi se diskutirati. Za neke je taj utjecaj ravan onome utjecaja Golfske struje na recimo, japansku književnost, znači nevidljiv.
Ipak nizbrdo
Politika je pritom, da li pod pritiskom nezadovoljnih potencijalnih glasača ili pak radi nekakvog osjećaja pravde, iz sebe pustila malo glasa pa su se ipak neki kamenčići zakotrljali. Konkretno Stephen Hester, izvršni šef, ma što da znači naziv te funkcije, Royal bank od Scotland je odustao od bonusa na koncu godine, iznosa od skoro milijun funti. Nitko rado ne daje novce, pogotovo tako velike iznose, ali gospodin je osjetio pritisak, laburisti su digli buku oko njegove nagrade. Njegov primjer je međutim više izuzetak nego trend, tako je 104 velikih menadžera, koji su radili za Investment bank Dresdner Kleinwort pokrenulo parnicu na Royal Courts od Justice u Londonu. Kako javlja talijanska »Repubblica« oni traže 51 milijun eura zaostalog bonusa, za kojeg smatraju da im ne nepravedno negiran. Tko zna što bi na to rekle recimo radnice »Kamenskog«? Mister Hester, star 51 godinu je pak svoju odluku donesao u luksuznom švicarskom obitavalištu u Verbieru, uz kamin, saunu, kantinu i pripadajući pogled na Alpe. Koliko sve to stoji, može se zamisliti »Ne želim biti javni neprijatelj broj jedan « – poručio je odatle ljutito u »Royal bank of Scotland«, kojoj je delegirani upravitelj. U priči je sve bilo po pravu, ali pitanje pravo ili pravda je opet neodgovoreno.
Vratite milijun
»Vratite milijun funti« – poručio je list »Dail Mail«, inače konzervativne orijentacije, javno gospodinu Stephenu. Priča kao da ima hrvatske ili čak riječke obrise. Banka je naime bila nacionalizirana 2008. godine kako bi se izbjegla njezina propast a 45 milijardi cijene te operacije su platili porezni obveznici. Sada menadžer prima nagradu bez obzira što se lani vrijednost dionica banke smanjila na pola. Sve to u nepovoljnom okruženju, u Velikoj Britaniji u kojoj je nezaposlenost dosegla najveću razinu u protekla dva desetljeća a ekonomija je nažalost pred vratima nove recesije. Kada je Ed Miliband, lider laburističke opozicije u parlamentu zatražio glasovanje o nagradi za Hestera bankar je popustio. Bilo mu je jasno da u javnoj raspravi nitko neće stati
Porez na siromaštvo
Što se pak tiče oporezivanja, u SAD-u kao da se povode onom porukom iz »Alana Forda« o uzimanju od siromašnih i davanju bogatima. Tu kao da nema puno toga od potrebne štednje, odnosno od državne zarade na račun najbogatijih državljana. Fenomen je ilustriran epizodom Mitta Romneya, koji se bio kandidirao za predsjedničku nominaciju u republikanskoj stranci.
Trebao je pritom objaviti svoje prihode i ispalo je da je riječ o čovjeku koji godišnje uprihoduje svotu od 27 milijuna dolara. Kapitalist s tolikom zaradom na nju plaća efektiv od 13,9 posto. »Repubblica« navodi da u SAD–u, radnik, da bi bio tako nisko oporezivan, mora zarađivati manje od 80.000 dolara godišnje. Uglavnom, tamošnja porezna politika olakšava život vlasnicima krupnog kapitala, koji na dodatnu financijsku vrijednost plaćaju 15 posto bez ikakve progresivne stope. Kada je predsjednik Obama, naivan kakav je već bio, predložio porez na milijunaše, odnosno na njihove milijune, s desnice se čuo kor neodobravanja, republikanci kao Romney, Newt Gingrich i Rick Santoro su protiv. Obami je kratko i jasno predbačeno u stilu: »Ovaj predsjednik podstiče na klasnu borbu«. Romney je objasnio kako nije jako mudro porezima opterećivati bogataše jer »mi biznismeni stvaramo posao«. Uobičajeni skeptici se na to samo pitaju, kako onda, ako je već tako, SAD imaju armiju od čak 17 milijuna nezaposlenih. Kao i u svakoj priči, istina nije baš onakva kakvom je netko prikazuje i svatko na stvarnost gleda iz kuta osobnih interesa. Očito, što je netko bogatiji, ima više za izgubiti i nastoji to sačuvati. Koliko tu pak ima brige za opće dobro i koliko u svemu novčanim magnatima na ruku idu državni propisi, to je već stoljetna tema za rasprave o »blagodatima kapitalizma«. U tom društvu oni siromašniji, s obzirom na mogućnosti, snose očito veliki teret.
»Prljavo kazalište « je još davno u evergrinu »Lupi petama« pjevalo »Čuvaj Bože naše golubove i sirotinju, bogati se ionako sami za sebe pobrinu«. Bogati se zbilja dobro znaju zbrinuti diljem meridijana i paralela, od Hrvatske gdje je nastala ova pjesma pa sve tamo do daleke Amerike.
Bonusi i plaće u 2010. u eurima
Jamie Dimon (JP Morgan) 20,7 milijuna
John Stumpf (Welles Fargo) 17,5 milijuna
James Gorman (Morgan Stanley) 14,8 milijuna
Lloyd Blankfein (Goldman Sachs) 14,1 milijun
Brady Dougan (Credit Suisse) 11,8 milijuna
Stephen Hester (RBS) 11,5 milijuna
Michael Geoghegan (HBSC) 8,9 milijuna
Jozef Ackerman (Deutsche bank) 8,5 milijuna
Eric Daniels (Lloyds) 8,3 milijuna
Francisco Gonzalez (BBVA) 8 milijuna
John Varley (Barclays) 7,9 milijuna
Corrado Passera (Intesa San Paolo) 5 milijuna
na njegovu stranu. za njega je sreća u nesreći da će se nekako snaći bez tih 963 tisuće funti jer mu je godišnja plaća 11,2 milijuna funti. Dolazeći u ovu banku 2008. napravio je vrlo povoljan ugovor po kojem bi na dugi rok kroz dionice i premije idućih godina mogao zaraditi između 8 ili čak 36 milijuna funti. Kakav Luis Pasteur ili Nikola Tesla i ostali geniji, koji su zadužili čovječanstvo. Što nisu jednostavno otišli u bankare? Inače, spomenuti bankar je, valjda kao da je riječ o nekoj TV sapunici imao razvod pri čemu je supruzi i trima kćerkama ostavio obitavalište s pet spavaćih soba i četiri salona u South Kensingtonu, šik kvartu metropole, a procjena je da takva kuća vrijedi 8,5 milijuna funti. On ima kuću u Švicarskoj od šest i vikendicu u Oxfordshireu od sedam milijuna funti. Tu je tenisko igralište, bazen, jezerce i krasan park u kojem su boljke sa svih strana svijeta. O svemu brinu vrtlari, a jednome je godišnja plaća 20 tisuća funti.
– Moj prvi posao je bio u tvornici slatkiša, punio sam kutije, poznajem značenje novca – govorio je Hester, koji je potom diplomirao ekonomiju na Oxfordu i onda itekako bogato unovčio diplomu.
Krupne ribe
Tužba stotine menadžera za »povrat zarade« je bez precedenta, prvi takav slučaj u kojem bankari brane svoje privilegije. Što su ribe krupnije, to bolje prolaze. Poruke vele da je tako i na Wall Streetu, bez obzira što su banke ostvarile skromne zarade u prošloj godini. Procjene vele da će bonus bankarima opasti u prosjeku za 20 posto, a definitivni će podaci biti podastrti tek u ožujku, kada ih pojedine banke objavljuju. Procjena je da će bonus biti smanjen srednjoj klasi menadžmenta, onima na vrhu piramide će biti kako je bilo.
– Očekivao sam da remen stegnu i upravitelji, ali nije tako – prenosi »La Repubblica« čuđenje Briana Foleya, savjetnika banaka, eksperta kada su u pitanju novčane nagrade takve vrste. U nižim razinama bankari su dobili udarac, šefovi ga nisu uopće dobili.
Brojke pričaju svoje priče o bogatstvu. Vikram Pandit, glavni u »Citigroupu« je dobio 3,7 milijuna dolara u dionicama uz milijun i 750 tisuća dolara plaće, a tu je i 6,5 milijuna dolara kroz formu stock optiona, trgovanja dionicama. da bude bolje, tu je 16,7 milijuna takozvanog retention bonusa, svote za zadržavanje šefa, da ga konkurencija ne bi preotela. Nema što, zbilja »zlatna rešetka«. Priča veli da se Pandit tu ne može pohvaliti poslovnim rezultatima. Akcije banke su izgubile 44 posto vrijednosti u prošloj godini. Isti je pad vrijednosti na burzi i za »Morgan Stanley« ali izvršni šef James Gorman je ostao na položaju, primio je svojih 10,5 milijuna dolara. Njegov direktor je nagrađen sa 3,47 milijuna, šef odjela korisnika sa 2,64 milijuna a odgovoran za brigu o rizicima Brian Leach 2,36 milijuna. Ostali su osjetili krizu, naknade su im smanjene za 20 posto i vrh nagrada je 125.000 dolara. Jamie Dimon iz »JP Morgan Chasea« ima bonus od 23 milijuna dolara, njegova desna ruka za investicije 7,8 milijuna dolara.
»Spaljene« milijarde
Bankarska logika ide svojim, život svojim putem. Na jednoj strani vage su ove basnoslovne premije, na drugoj gole činjenice, gubici koji su od 2007. godine do danas u bankarskom sektoru poput požara spalili stotinu milijardi dolara vrijednosti ne računajući još i pad vrijednosti na burzi i neizravne štete prouzročene ekonomiji. Tamošnji Federal Reserve su uskočile spasonosnim injekcijama novca da bi održale američke banke ali su javile da je u tijeku famozni »monitoring« oko politike nagrada. Predsjednik Barack Obama je svojevremeno, dok je još imao većinu u oba doma Kongresa, htio postaviti zakonski limit super nagradama bankarima. Ni u svojoj Demokratskoj stranci nije imao punu podršku. Veliki menadžeri se naime itekako dobro znaju osigurati pri potpisivanju ugovora, pri ruci su im velike odvjetničke kancelarije. Nije to kao za radnike »General Motorsa« ili »Forda« o čijim se plaćama može pregovarati, uostalom tim ljudima su 2008. ili 2009. tijekom krize primanja znatno smanjena. Što se pak tiče pitanja kako dioničari gledaju na super naknade bankarskih menadžera, odgovor su dali ekipe sveučilišnih ispitivača s raznih sveučilišta. Sve je objašnjeno fenomenom » peer bench marking«. Ono peer bi bilo nešto kao »na sličnoj razini«. Uglavnom, istraživači su zaključili da 90 posto Upravnih odbora pri sklapanju ugovora s novim glavnim menadžerom, gleda kakvu plaću ima njegov kolega u nekoj drugoj tvrtki. Time i opravdanjem da »treba privući najbolje«, nagrade lete u nebo. Tako su od »sedamdesetih« zarade takvih rukovoditelja četiri puta više, gledajući realnu kupovnu moć, dok je istovremeno ta realna kupovna moć zaposlenika 10 posto niža. Fenomen je nazvan »sindromom jezera Wobegon«, izmišljenog mjesta, kojega je prezentirao radijski voditelj Garrison Keillor, mjesta gdje su »svi dječaci iznadprosječni«.
-------------
lp, boro
http://www.novilist.hr/
http://budan.blog.hr/
Post je objavljen 25.02.2012. u 08:10 sati.