Marketing
LE BISTRO, EU Gourmet Experience, Kraljevina Belgija
22.02.2012
Hotel Regent Esplanade, Mihanovićeva 1
Što ste čuli o belgijskoj kuhinji? Ništa? Ili samo za wafle? I mi. Zato smo otišli na EU Gourmet Experience vidjeti što nudi zemlja baroknih slikara i filma In Bruges (jedan od boljih filmova u zadnjih par godina 
Ovaj put nije nas dočekao belgijski ambasador, ali posvuda su bile belgijske zastavice i čuo se loš engleski s jakim francuskim naglaskom, jer je francuski uz njemački i nizozemski jedan od službenih jezika ove zemlje.
Naš stalni konobar smjestio nas je za stol i počela je avantura s nekoliko zalogaja nadahnutim Belgijom kako je pisalo na meniju:
Za predjelo su nam bili posluženi tatarski biftek koji sam ovom prilikom prvi put probala i ugodno se iznenadila. U biti, nisam znala što očekivati, jer nisam imala nikakvu predodžbu, ali prvi okus mi je bio po sirovom mesu od kojeg se prave ćevapi ili kobasice, jer to u biti je sirovi biftek sitno sjeckan i začinjen jajima, senfom, limunovim sokom itd. Švrći se biftek izuzetno svidio, jer on inače voli sve sirove stvari, a ovo mu je bilo dobro začinjeno i dosta pikantno. Ja sam tatarski mazala na kruh s majonezom, što je ispala super kombinacija. Inače, majoneza je bila s vlascem, obična Zvijezdina majoneza, ali takvu i najviše volimo. Uz majonezu dobro je išao i pomfri iliti ga frituur frites frikandel koji mi je bio dobar, ali ne prehrskav kao recimo u McDreku. Ovo je ipak belgijski krumpirić, ne? Jedino što mi nije jasno u ovoj priči je zašto su nam poslužili tatarski biftek kad on nema nikakve veze s Belgijancima. Ili se varam ?
U mini teglici servirali su nam cocottes s kozicama i cikorijom za koju sam ja mislila da je luk. No na kraju nije bilo ni bitno kaj jer, jer mi se svidjelo; zanimljiva kombinacija majoneze (opet), kuhanih kozica i rezane cikorije koju belgijanci nazivaju begijska endivija ili witlof jer se cikorija dijeli na nekoliko tipova (radič, sugarloaf, endivija) od kojih većina nije jako gorka kao prava ili divlja cikorija.
Shot od krumpira i dimljenih dagnji bila je hladna juha od školjki koja mi nije pasala iako juha sama po sebi nije bila loša; jakog mirisa i okusa, Švrći bi bolje legla da je bila topla, a ja ionako nisam neki veliki ljubitelj ribljih i inih juha, pa mi je tak svejedno.
Za glavno jelo kušali smo dagnje Provensal s organskim rajčicama, začinima i češnjakom. Inače Belgijanci dagnje poslužuju s krumpirićima, što su mogli komotno i nama poslužiti jer ova organska rajčica nit ima boje nit okusa. Ja sam u prvi mah mislila da se radi o narezanom luku koji je poprimio crvenu boju od sosa Toliko o tome. No dagnje su bile dobro kuhane, neraskuhane i nežilave, dok je buzara bila fina vodica prema Švrćinim riječima
Flamanski pivski gulaš s pirjanim prokulicama i mrvljenim krvavicama bio je pravi lovački gulaš, ono što bi dobro sjelo nakon cijelog dana provedenog vani. Izvrsno. Iako smo prokulice probali i ostavili. Ne razumijem tu biljku. Tko je to izmislio i zašto? Švrćo mi je otvorio oči kad je rekao da se prokulica na engleskom kaže brussels sprouts no iako su nazvane po glavnom belgijskom gradu, vjeruje se da su prokulice došle iz antičkog Rima.
Pečena kukuruzom hranjena piletina s maslacem od estragona i šafrana bila nam je iznimno zanimljiva i fina; mekana piletina, srolana u roladu sa žutim umakom od šafrana i estragonom kojeg ja nisam uopće osjetila, al sam vjerovala Švrći na riječ jer ga je on prepoznao. Zato je on master chef, a ja ne
Stoemp je tradicionalno belgijsko jelo napravljeno od krumpira i povrća i uz piletinu i gulaš bio mi je absolutely fabulous meal među glavnim jelima, jer sam probala novu kombinaciju zapečenog pire krumpira s povrćem, premazanog aioliem (umakom od češnjaka, maslinovog ulja i jaja ).
Iznenađenje večeri bili su mi, uz tatarski biftek; puževi. Jer oba jela nisam nikad jela. A kako puževe nikad nisam jela, tako nisam ni znala kako izgledaju. I odem ja nadobudno po porciju poriluka i puževa u pivu i pita Švrćo gdje su puževi. I kažem ja:''Ne znam. Ne znam kak zgledaju'' I ode on, i vrati se s puževima Poriluk i umak su bili klasika, ono što ni doma ne jedem, pa neću ni u restoranu, ali puževi su bili zanimljivi; gumenasti i poput većih dagnji. Jedino što sam pred očima cijelo vrijeme imala zamišljenog velikog puža 
Za desert smo očekivali vafle i dobili smo vafle. Doduše trebali su biti topli vafli, ali nisu, no unatoč suhoći, tvdroći i hladnoći dobro se osjetila ribana limunova korica koja im je dala fini šmek. Uz vafle poslužena nam je i palačinka s pirjanim jabukama i ekstraktom suhih šljiva što je također nova i neobična kombinacija jer palačinke obično jedem s nutellom ili pekmezom, ali al dente kuhane jabuke u limunovom soku daju osvježavajući ''touch'' običnoj palačinki.
Post je objavljen 24.02.2012. u 20:42 sati.