Marketing
Zašto sam "puk'o". O emocijama, depresiji, egoizmu, ideologijama...
Hvala svima na reakcijama na moj tekst Kako sam s 55 godina spoznao, da sam vjerovao u budalaštine, bez obzira slažem li se sa sadržajem ili ne.
Naravno da sam reagirao emotivno - ali ne vidim ništa loše u tome. Emocije su dio osobnosti i jedan od naših mahanizama koji pomaže u spoznaji svijeta. Ljudsko biće ne može biti robot ili kompjuter, stoposto racionalan. OK; ne treba se, stvarno, samim emocijama voditi. Nekad eto "pukneš2, pa prevladaju.
Što se tiče propagande za vjeru - ne, to kod mene ne ide. O da, čitao sam i Bibliju (također i Kuran, Bghavad Gitu, budističke spise itd.), kao i razna teološka djela. Nemam vjere. Skeptik sam. Takvim me Boginja načinila. 
Što se tiče duhovnih kriza - nitko nije njih lišen; imamo npr. pisma Majke Tereze o tome. Küngova knjiga "Postoji li Bog?" jedna mi je od omiljene literature, kojoj se svako malo vraćam.
ima mnogo stvari gdje se sad "preslagujem". Radim na knjizi "Demokracije", napisao sam neke dijelove i prve varijante za druge. Generalni zaključak će biti drugačiji, nego što sam ranije bio predvidio, ali mislim da to mogu završiti i da može biti dobra knjiga. Više analitička, objektivni dio u svakom slučaju - što je "protektivna" a što "razvojna" demokracija, št oparticipativna a što deliberativna, kako se ukorijenjuje deliberacija u koncepciji "univerzalne komunikativne zajednice" a ova u novovjekovnoj koncepciji subjekta, i brojna druga pitanja. Puno toga ima, moram se fokusirati, naprosto previše za jednu knjigu.
Uvijek sam nastojao razlučiti bez-strasnu, objektivnu analizu stvarnosti, i suđenje o toj stvarnosti. Tako da onaj analitički dio ostaje, KJTV, od značaja u tekstovima koje sam objavljivao. A najzad i oni, u kojima izražavam stav o raznim pitanjima, nisam sad sve odbacio.
Ne znam, možda sam ipak preveliki provincijalac, putovao sam malo, stekao neka iskustva ali nisam dulje vrijeme živio nigdje van Hrvatske (najviše, mjesec dana, u Zimbabweu i bilo nje cool), čitao stalno, knjige koje su pisali autori raznih nacija, ali ova provincijalna i depresivna Hrvatska, možda me ubija više nego što bi u nekoj zdravijoj društvenoj klimi bilo. Ja sam sklon depresijama, ali kakav je naš "nacionalni karakter"? Koliko puta čujete: »Ma ništa se ne može, nema se smisla truditi, to ONI ionako neće dopustiti, to KOD NAS ne može funkcionirati, jer eto MI smo takvi - malo nas je al' smo govna", da prostiš.« 
E da, vidi: za frazu "malo nas je, al smo govna" google daje 207.000 rezultata! 
Slušam stalno galamu protiv političara, kako su krivi jer ne gledaju opći interes isl, a onda vidim, uvijek isponova, koliko su kratkovidni ogromna većina ljudi, koliko sebični, kad se dođe do nekog posebnog interesa. Mislim da naprosto imamo političare točno onakve, kakve zaslužujemo.
Stalno natezanja oko parcijalnih i kratkoročnih interesa, kad pričaš onako sa stajališta općeg i dugoročnog, kako bismo trebali imati strategiju preobrazbe enegetskog sustava i priladogbe klimatskim promjenama, gledaju te kao da si neki, da proste vjernici, religiozni fanatik koji propovijeda "Obratite se, kraj je blizu".
A ipak vidim, da u svijetu državnici, koliko god neminovno bili ponajviše okupirani vlastitom vlasti i moći, ipak misle o takvim stvarima. Jer sami hoće ili ih prisile, najzad svejedno.
Ova nesretna diskusija o ACTA, kad sam shvatio koliko mirno mnogi ljudi kažu: "ja želim besplatno gledati filmove i slušati glazbu i baš me briga za sve drugo", ta vrsta argumentacije me šokirala, ne sam stav protiv ACTA ili nečeg.
Pa imamo mljekare, koji nisu sposobni sami se organizirati da povećaju svoju pregovaračku moć prema otkupiteljima, nego traže da im država riješava problem, i onda maltretiraju ljude koji putuju na posao, što oni imaju s tim? Onaj koji prodaje, uvijek želi iznuditi višu cijenu - koji kupuje, nižu - to se zove tržište, za to smo se borili! Pa se onda patetično poziva kako "mi narod" trebamo podržati seljake, ma nemoj, e sad bogamu mogu ja sad malo mislit na SVOJ interes. Svaki dan brojim kune u dućanu, nije mi svejedno plaćam li litru mlijeka pet ili šest kuna, zašto bih a priori dao njima podršku kad traže višu cijenu? A nižu cijenu benzina recimo? Druga je stvar cjelokupna politika u poljoprivredi, može se svašta reći, sve što je HSS iznudio pomagalao je puno više velikim trgovačkim koncernima nego proizvođačima, ali mene živcira taj stav, da se egoizmu koncerna suprotstavlja naprosto egoizam proizvođača.
Pa onda imamo bojkot Ininih pumpi, jer se opet od države traži da osigura jeftin benzin da se ljudi mogu vozat, baš me briga za sve drugo, a cijena nafte na svjetskom tržištu opet je skočila na 120 dolara na barel, sjeća li se netko možda da je još 2003. vladala velika zabrinutost kad je cijena skočila preko 30 dolara? Mi koji trubimo o "Oil Peaku", upozoravamo da će biti cijene 200, 300 dolara, pa onda lako moguće nafte za neke uopće više neće biti ni po kojoj cijeni, nailazimo na zid: "Ja se želim vozat u svom autu, pa neću valjda biciklom, jebe mi se za sve drugo!"
Ima još toga, pet-šest aktualnih stvari mi pada napamet, ali da ne drobim više.
Mislim, shvaćam to, ali opet, čini mi se da je taj raskol, između "želim sve što je moguće za sebe pa nek propadne svijet", i altruizma, spremnosti da se žrtvuješ za druge, drastičniji u Hrvatskoj nego bar u nekim drugim zemljama. Razumijete nadam se što hoću reći - nitko nije stvarno baš 100% totalni egoist ili 100% altruist, ali recimo da je 70-30 nekakav zdravi odnos, ne mora biti ni 50-50, a meni se čini, kod nas je 90-10 ili tako nešto.
Da ne bude zabune - ja NISAM altruist. Nisam ni idealist. Zapravo sam "ideolog", vrsta osobe koja se strasno bavi IDEJAMA (ne "idealima", to je drugo!), pa sam onda spreman založiti se, čak žrtvovati za druge, ukoliko je to u skladu s mojim idejama odnosno sustavom ideja (ideologijom). Takvi su ljudi naravno manjina, ali ih ima. I imaju jako raznolike ideje i ideologije.
A i drugih stvari ima, kad se pak krene u priču o "revoluciji", jednako me razbjesne razni "moji", ali da ne duljim sad.
Post je objavljen 24.02.2012. u 15:26 sati.