U posljednje vrijeme uzburkala se ustajala, ali dobro održavana nacionalistička baruština s čak tri teme. Nije da nismo navikli svaka dva tjedna iznova pretresati ustaše i partizane i nije da svaka tema ne završi na tome prije ili kasnije, ali nekako se uljuljkaš u to, postane ti predvidljivo, ravno i dosadno. Međutim, tri nedavna vira u spomenutoj baruštini natjeraše frcanje blata u oči. I nisam sigurna da dobro vidim, ali me sve nekako žalosti. Valjda nije toliko predvidljivo, uvijek postoji veći stupanj ludila.
Prva tema je bila ridikulozno titlovanje srpskih filmova. Jedini donekle suvisli argumenti su bili nepoznavanje svih srpskih riječi od strane najmlađih generacija. Međutim, sigurna sam da najmlađa generacija, jednako kao ni ja, ne poznaje ni velik broj riječi iz naših dijalekata. Mislila sam da je potreba za nasilnim razlikovanjem ova dva jezika prestala tamo negdje s pokušajem uvođenja ndh vokabulara devedesetih. Pišući i ovu rečenicu osjećam potrebu staviti disklejmer, za one manje pažljive čitače koji nisu primijetili "dva jezika" u rečenici i istaknuti da ne mislim da je riječ o istom jeziku budući da se i to pitanje ne tako davno potezalo. Disklejmer naravno ide zbog prikrivenih ili otvorenih nacionalista. Mogla bih staviti i disklejmer na račun nacionalizma ili patriotizma, ali to me već umara. Umara me potreba za disklejmerima u ovoj nesretnoj i opterećenoj državi i nesretnoj i opterećenoj regiji. I nekako si utvaram da s normalnim ljudima nije potrebno toliko disklejmera. Da im je jasno. Da nije svaka riječ i svaki postupak uperen protiv nečijih osjetljivih nacionalnih osjećaja. Da ne pokušavamo jedni druge diskretno popljuvati, a onda stavljati disklejmere.
No dovoljno je otvoriti bilo koji naš ili regionalni portal da skužiš da nema neke velike razlike između onih zbog kojih su potrebni disklejmeri i onih kojima ni disklejmeri neće pomoći da se ne obruše na tebe. Jedni će suptilno dočekati svaku priliku da popljuju bilo koju od tri nacije uz zgodan disklejmer koji dolazi tek naknadno i na upit, a drugi će jebati mater naciji koja je trenutno na repertoaru. I nije mi toliko zbog drugih, njima bi bili krivi i Kinezi, nego mi je zbog prvih. Jer nekako vjerujem da su prvi krivi za sve što se jednom davno dogodilo (da, bilo bi logično da dvadesetak godina bude davno, ali mi smo onkraj logike) a ako i nisu, vjerujem da su prouzrokovali najviše boli. Jer ovi najkrajnji ekstremi koji si otvoreno jebu mater će pored toga i popiti piće, sklopiti mafijaški posao i kesiti se na račun prvih. A ovi, ovi će biti nekom prijatelji, prvi susjedi, kumovi, supružnici, bitni u životu. I sve je dobro dok vlada anacionalna atmosfera (disklejmer: ne, ne mislim na ono na što mislite, da, upravo vi, mislim na mirna razdoblja, na ono što inače postoji u uljuđenom svijetu), dok nije bitno tko je tko, dok se ne potegne iole osjetljivo pitanje. Onda će suptilno, uz poneki disklejmer, dati do znanja da je ipak bitno. Njima.
To je ta šutljiva većina koja se povodom bilo kojeg događaja izjašnjava dovoljno nemrzilački da bi išta bilo sumnjivo, a opet, dovoljno netolerantno da bi zaboljelo ili makar upozorilo. To je taj netolerantni prosjek. To su oni koji će za gayeve reći da nemaju ništa protiv, ali samo neka se vole u svoja četiri zida. To su oni koji će za nekog prije njegovog imena reći "On je Srbin", "On je Hrvat" uz disklejmer kako to nema veze jer oni ne gledaju tko je tko. Ali će reći tko je tko. Ni ne sluteći pritom koliko govore o sebi. Jer drugo je to kad negdje u neopterećenim državama netko slučajno kaže da je netko Francuz ili Šveđanin, to nema onu intonaciju, prizvuk, ono ljigavo i loše zbog kojeg se s nekim ljudima nikad ne možeš do kraja opustiti i osjećati ugodno u njihovom društvu. Jer takvi su ljudi poput repetiranih puški, uvijek spremni na mržnju.
I nekako svi ignoriramo te događaje koji jasno pokažu tko je zaista tko i koliko je takvih. Odmahnemo rukom i idemo dalje. Vjerujem da je tako bilo i u onih pedeset godina. Jer jednostavno misliš da to nije toliko strašno, da se više nikad neće nakupiti kritična masa koja će na kraju i presuditi. A to je sistem kapi, nakupljanja.
I u tom prvom slučaju ridikuloznih titlova jedna će nacija svršavati što može drugu optužiti za ridikuloznost i malicioznost. Jer da, jamačno je cijela nacija kriva, uvijek je tako.
U drugom će slučaju druge dvije nacije svršavati na jedan holivudski spektakl krvi i uživati u nacionalističkim reakcijama treće. Nisam pogledala film. Niti mislim. Ne želim gledati brutalne scene klanja, ne želim jer nemam više kapacitet za to. I nije mi jasno tko uistinu može to gledati i koja mu je motivacija. Vjerojatno netko iz ove šutljive većine koja je skulirana, blazirana, koja skrivećki upire prstom u nepoželjne, ali uz puno disklejmera. Nije mi jasan ni bijes susjeda na isti jer ne želim da mi bude jasno. Jer to samo pokazuje koliko je lako mobilizirati mržnju čak jednim takvim holivudskim prenemaganjem.
Mislim da se poratnim prostorima može pomoći najviše tako da se rat ne spominje svako malo. Da se ne koristi za vlastitu promociju. Da se ljudima da dostojanstvo, a da ne ih se ukopava u status žrtve. Da se uloži u kvalitetnu psihološku skrb za žrtve rata, a ne da im se raspiruju sjećanja ili strasti kojekakvim filmovima. Na ovim prostorima godinama gledamo ratne filmove. I čim se malo oporavimo od hrvatskih, krene ciklus partizanskih. Pa dokle više? Na ovim prostorima postoje i književni natječaji gdje izvrsno prolazi ratna patnja, žrtvovanja, izbjeglištva, na ovim se prostorima sve to fino i unovčuje. Ne znam, meni se od toga bljuje. Pogotovo od stereotipa o tri nacije koji se konstantno oživljavaju. Samo, eto, nekad mi se čini da sam prilično usamljena u svijesti o tim stereotipima. Nekad mi se čini da svima to odgovara. Možda se kao normalni ljudi ne bi ni snašli, to je posve nova uloga.
Velika bi šteta nastala (i to ne govorim posve ironično jer nekima bi to zaista i naštetilo) kad bi se prestali podržavati takvi stereotipi. Kad bi nestala potreba za disklejmerima. Kad bi priznali jedni drugima da se, jebiga, razumijemo. Kao ljudi, ne nacije. Isto vrijedi i unutar naše države. Ekstremni desničari, ekstremni ljevičari, prikriveni desničari, ok- prikrivenih ljevičara je manje. Konzervativni koji prevladavaju i ona glasna manjina liberalnih koja bi ove pobila da može. Ljudi nigdje. I ako nađeš čovjeka, trebaš prvo sačekati hoće li Vijeće za sramoćenje donijeti kakvu odluku, hoće li se neka Hrvatica udati za Srbina i roditi mu dijete i hoće li neka holivudska posvuduša doći reklamirati ratne žrtve pa da vidiš tko je. Nekako se na tim banalnim događajima, događajima iz žute štampe najbolje pokažu junaci. Ako baš nema ničega, uvijek možeš spomenuti bivši sistem, to uvijek upali.
Ja sam nekako vjerovala da je u 2012-oj (wow, 2012-a, kao djeca smo gledali filmove iz te budućnosti, a nismo ni slutili da ćemo i kad odrastemo pretresati ratna zbivanja) važno kakvu muziku (titl: glazba) slušaš, kakve knjige čitaš, kakve filmove voliš, a ne kako se prezivaš, koga ljubiš i na kojoj strani su ti bili preci u Drugom svjetskom ratu. Na tren mi se učinilo da je zaista tako. A onda su HRT, Angelina i Severina pokvarili sve.
Post je objavljen 22.02.2012. u 20:53 sati.