Pregled posta

Anonimnost? Je li se to jede?

Ne volin citate. Ne zato ča sebe smatran najpametnijin, najlišpin i da ne nabrajan sve ostale epitete, baš naprotiv ... Jednostavno, ne volin da mislin tuđon glavon. Nastojin bar malo zaposlit ovo još malo možđani ča mi je ostalo, ja san još produkt one stare skule ča misli da se za prave stvari triba i pravo potrudit, ništo pametno inžinjat, makar se to svodilo i za napisat dvi-tri rečenice.
Iz glave, a ne prepisat odnekud. Like/Unlike ... Copy/Paste ... YouTube/Facebook ... Ku**i/Palci.



Svi ćemo se pritvorit u Kunpire sa kauča (eng. Couch Potatoes). Buljimo u život, koji kod nas prolazi, a mi se samo brinemo okolo tega oće li Severina rodit onako oli carskin rezon. Mozak nan ispiredu sa raznin Facebook prosvjedima, di je novinarima „mainstream“ medija najbitnije spomenit kako „ta i ta facebook grupa“ jema mašo (pun kua i osansto, za sjevernjake) istomišljenika, ne bi da je dosta samo viknit „Ajmo!“ pa će past sva sila i nepravda ovega svita. A da ne govorimo kako razni wannabe GreenPeace aktivisti sa poluinformacijama i njima naoko suprotstavljeni, ali vrlo srodni političari sa svojim pažljivo tempiranim i doziranim kampanjama tiraju one koji ne misle svojon glavon da zamutidu i ovo malo čiste vode ča nan je još ostalo. Pokoljimo se, potucimo se, bar nećemo mislit na monade. Živili naši! Doli njiovi!



E, sad dolazimo na ono najzanimljivije, pod radnin nazivon

JUNAČINE SA KAUČA

Anonimnost, kako to lipo zvuči. Moreš anonimno poslat šefa u materinu, a on ti neće dat otkaz, jer ne zna ko ga je posla. Moreš vikat „Živija Kralj!“ ... „Živija Tito!“ ... „Živila grbača radnoga naroda!“ ... „Doli Hloverka!“ ... „Vratite Šprajca!“ ... "Doli šveleri!"



Moreš radit ča te je volja, jer ti niko ništa ne more, jer ne znadu ko si ...
Demokracija? Anarkija? Pametniji od mene bi to nazvali VLADAVINA RULJE.
Na OVOME LINKU san naša zanimljivi članak na ovu temu, pa bi ga, da oprostite, uz dužno poštovanje navođenja autora i izvornika, prinija u potpunosti. Jer san, ka ritko di i ritko kad, naiša na slično razmišljanje ... makar SAMO po ovome pitanju

Jonas Gardell: Prijetnja iz anonimnog prostora

(Truslen fra det anonyme rum),
objavljeno 27. prosinca 2009, dagbladet Politiken, Křbenhavn)

U proljeće 2009. primio sam putem Interneta prijetnju smrću. Prijetilo mi se odsjecanjem glave i obečašćenjem moga mrtvog tijela. Policija je prijtnju uzela ozbiljno i otpočela istragu.
Brzo i bez problema pronadjeno je računalo s kojega je proijetnja poslana, ali nije se moglo ući trag osobi-korisniku, pa je istraga ubrzo zaustavljena. Kao i obično.
Iz policije su rekli da većinu prijetnji i šikana koje javna osoba kao što sam i sam prima, bivaju odaslane s računala na kojima je iz jednog ili drugog razloga nemoguće otkriti i uhvatiti samog pošiljatelja.
Kad su 4000 godina prije naše ere stvoreni prvi gradovi u Mezopotamiji, pojavila se potreba za pravilima koja reguliraju kako će ljudi živjeti zajedno, i za zakonima koji će spriječiti da ljudi ne ubijaju jedni druge i ne pljačkaju tudju imovinu nekažnjeno. Tim zakonima postavljene su granice koje su trebale zaštiti one slabe da ne budu bezobzirno iskorištavani od moćnijih.
Hebrejska riječ “choq”, kojas ekoristi zau značenju “ granica” može značiti i zakon ili red. Bog je svojim zakonima iz kaosa stvorio red, odredjujući granice. Obala je granica izmedju mora i kopna, zora je granica izmedju noći i dana. Kada se je nekada pohvalno govorilo o gradovima, često su upravo zidine bile te koje se hvalilo. Zidine, granica, zakoni koji nas štite od kaosa.
Da bi se zakoni mogli provesti, morala je postojati neka moć, Bog, ili vlast koja se je po dobru i po zlu brinula da postavljene granice budu respektirane.
Iz različitih razloga, opstaju situacije kada zakon nije moguće provoditi. Npr., u slučaju rata, prirodnih katastrofa ili u banalnom slučaju kada u velikom gradu nestane struje na u trajanju od više od nekoliko sati – situacije u kojima ”dogovor” o tome kako se ljudi odnose jedni prema drugima prestaju vrijediti.
Kada se takvo nešto dogodi, bilo tko može počiniti različita nedjela jer rizik da se bude kažnjen više ne postoji ili je minimalan. Isto tako čovjek se može osjetiti potaknut na nedjela i okrutnosti za koja u normalnim okolnostima ne bi niti sanjao da ih može počiniti.
Upravo takva situacija je nastala pojavom i raširenosti Interneta u posljednjem desetljeću.
Ljudi, koji pod plaštom anonimnosti i brojnosti mogu zanemariti zakone, red, čast i respekt prema drugim ljudima. Drugim riječima: vladavina rulje.
To npr. znači da švedski The Pirate Bay može nekažnjeno objaviti slike s obdukcije ubijenog djeteta i vrijedjati djetetovog oca kada ih on moli da to ne čine.
To znači da se bez rizika od sudskog progona meni može prijetiti klanjem i detaljno opisivati kako će se obesčastiti moje mrtvo tijelo.
To znači da se svatko može domoći radova književnika i drugih umjetnika, bez da plati ili, što je još gore, bez da pita za dozvolu.
Vladavina rulje predstavlja ono najniže u ljuskoj naravi. Romantiziranje rulje je zavaravanje, i pokušaji da se ona pridobije na svoju stranu je pogrešno. Vladavina rulje nije nikakvo ljuudsko pravo.
U cijeloj Europi debatira se o integritetu na Internetu, i često polazište je da bi anonimnost trebala biti ljudskim pravom i da je ona bezuvjetno nešto pozitivno i poželjno, što nije istina.
Jer, moći posjedovati identitet – ne biti anoniman – je na više načina daleko važnije pitanje ljudskoog prava. Oni, koji se bore protiv bilo kojeg oblika nadzora i kontrole, najčešće se prikazuju kao neka vrsta heroja u borbi za slobodu. Ali, istovremeno postoje zemlje u kojima ilegalni useljenici nemaju veće želje nego je stjecanje identiteta. Uključiti se i pripadati jednom društvu znači da se nečija odgovornost, ali i prava, reguliraju. To je nešto najvažnije. Sjetimo se , prvi zakoni koji su napisani, služili su zaštiti onih najslabijih od samovolje jakih.
Kada švedski ponudjači internetskih usluga, kao reakcija na novi zakon o zaštiti intelektualnih prava , kažu da treba uništiti sve podatke o ilegalnim korisnicima intelektualnih prava (čime bi se onemogućio njihov progon), i kada neki članovi švedskog parlamenta pozivaju i ostale ponudjače da učine isto, oni ne čine ništa drugo nego brane pravo ljudi da budu rulja, i ništa više.
To sa demokracijom i slobodom govora nema nikakve veze.
U demokraciji, radi se o tome da se slobodno može pripadati različitim političkim strankama, vjerskih zajednica i drugih interesnih organizacija, i da de otvoreno može izraziti svoje mišljenje bez rizika od izlaganja bilo kakvom šikaniranju i kazni.
To je dijametralno suprotno vladavini rulje.
Svaka poruka ima jednog pošiljatelja i jednog (ili više) primatelja. Da bi se neka poruka mogla vrednovati, mora se znati tko je pošiljatelj i tko je primatelj.
Jedan mali primjer: Vic o Židovima ispričan od jednog Židova drugome može biti smiješan, ali ista šala ako ju jedan nacist ispriča drugome, može biti neukusna.
Bez poznavalja pošiljatelja poruke, vrijednost i najbolje poruke drastično opada. Pravo širenja informacija i mišljenja slobodno i anonmno na Internetu, naravno jest pitanje demokracije u diktaturama kao što su Kina ili Iran u kojima ne postojipotpuna sloboda izražavanja i okupljanja. Ali, u otvorenoj i demokratskoj Europi, isto to pravo u cyberspace-u može predstavljati prijetnju ljudima, jer se anonimnost otvoreno i svjesno koristi kao sredstvo zastašivanja, ponižavanja i progona onih s drukčijim ponašanjem i mišljenjima.
Ako se osvrnemo na proteklo desetljeće, dominira ekslozivan rast novih socijalnih medija. Informacije, slike, vijesti tekstovi strelovito se šire na mreži, dijele se kao stanice što nije uopće moguće sagledati, a kamo li spriječiti. To je fantastično kada se to upotrijebi kao sredstvo za širenje demokracije u autoritativnim režimima , ali anonimnost, brojnost i neodgovornost znače isto da se laži, tračevi, poluistine i klevete mogu raširiti nevjerojatnom brzinom i efektivitetom, tako da njihove žrtve ostaju potpuno bespomoćne.
Kada je Heinrich Böll 1974. pisao o izgubljenoj časti Katharine Blumm, nije imao pojma što Katharinu čeka tek nekoliko desetljeća kasnije. Ja se bojim anonimnosti. Postoje zastrašujući rezultati znanstvenih istraživanja koja pokazuju u kojoj su mjeri ljudi, koji se odreknu svog identiteta i ne riskiraju da budu prepoznati i kažnjeni, spremni ponižavati i torturirati druge, njima nepoznate, ljude.
Slični eksperimenti isto pokazuju da ljudi kojima se silom oduzme identitet, brzo gube svoje ljudsko dostojanstvo.
Uzmeš li nekome ime, uzmeš li mu odjeću i obriješ mu svu kosu, iznenaditi ćeš se kolikom brzinom taj čovjek prestaje biti čovjekom u tvojim očima.
I onda ga možeš ponižavati, smatrati ga stokom i odvesti ga kao stoku u klaonicu. Zapaliti njegovo tijelo ili ga baciti u masovnu grobnicu. Skuhati od njega sapun. To se je dogadjalo. To se i danas dogadja. I dogoditi će se ponovno.
Anonimizacija dehumanizira ljude.
Kad članovi Ku Klux Klana sakrivaju svoje lice kapuljačama, to nije samo da bi zaštitili svoj identitet protiv zakonskog progona, nego i zato što kada se odrekneš svoga lica i svoga identiteta , možeš si dozvoliti da činiš nedjela s kojima se inače ne želiš poistovjetiti. Iz istog razloga se zatvorenici šišaju do gole glave i oduzima im se vlastita odjeća: čovjeku bez identiteta se lakše i s manje razmišljanja nanijeti ozljeda.
Kada je suvremena borba za oslobodjenje homoseksualaca započela krajem 70-ih, jedan važan dio te borbe bila je de-anonimizacija. Iskočiti! Jer, dokle god su homoseksualci bili “oni tamo”, anonimni drugi”, moglo im se prijetiti, kažnjavati ih i plašiti.
U Kaliforniji su željeli uvesti zakon kojim bi se otpustili svi homoseksualni učitelji u javnim školama. Kao reakciju na to, porvi otvoreno homoseksualni politričar u USA, Harvey Milk, pozvao je sve homoseksualce da ”iskoče” iz anonimnosti. Logika ke bila da ako ”obični” ljudi spoznaju da su homoseksualci njihovi prijatelji, kolege, sinovi i kćeri, prodavač u kiosku ili medicinska sestra u bolnici, oni se više neće bojati i neće mrziti na isti način kao prije.
Otvorenost je bila i jest najvažnije sredstvo u borbi za slobodu. Ali naravno, s time je povezan i odredjeni rizik. Harvey Milk je ubijen. I Martin Luther King. Ali ipak, vjerujem da je otvorenost jedini put naprijed. ”U otvorenosti su tvoje mogućnosti” – kako kaže omiljeni svedski psalam.
Ponovno, odemo li u najranije visoke civilizacije Mezopotamije u dolini izmedju Eufrata i Tigrisa, gdje su izrasli gradovi s reguliranim političkim upravljanjem, vojskom i snagama reda, naći ćemo zakone i pravila koji su utvrdili pravila prema kojima ljudi moraju zivjeti, kao i općenitost o tome da se zakoni moraju poštovati. U antici se je to izricalo kao: Bog je odredio granice kaosa.
Te granice treba poštovati da se kaos ne bi proširio, da anonimna rulja ne bi svojim agresivnim napadima stekla vlast. Ako nećemo diskutirati i odrediti granice, učiniti će to neki drugi za nas.
I na isti način kako diskutiramo na koji način nas država i naddržavne institucije nadgledaju, moramo diskutirati i o tome kako to čine velike korporacije kao npr. Google ili Apple. Kako će se sve one informacije o nama koje oni prikupljaju sa ili bez našeg pristanka , mogu koristiti ako dospiju u pogrešne ruke? Neki moji prijatelji se oduševljavaju činjenicom na na Google Earth mogu pronaći vlastiti vrt. Oni misle da je to super. Ja mislim da je to zastrašujuće.
Ili na primjer, prilikom kupovine u ICA supermarketu, ICA registrira sve što kupimi za ”nagradu” nude popust na 4 proizvoda svaki mjesec. To zapravo predstavlja nečuveno kršenje mog identiteta, ali ja sam sretan jer dobijem 20% popusta na stvari koje rado kupujem.
Ili, npr.iTunes koja zna sve o tome kakvu glazbu najčešće slušam. To su informacije koje sam ”dobrovoljno” bio prisiljen dati dozvolu da se prikupljaju. Što će se desiti ako netko u budućnosti iskoristi te podatke za zaključivanje o mojim političkim religioznim ili seksualnim pozicijama?
Gotovo svaki puta kada uključim računalo, suočavam se sa ponudom za instalaciju različitih dopuna software-a, i ja, kao i većina ostalih, dozvoljavam instalaciju bez i najmanje znanja o čemu se zapravo radi. I licencni ugovor koji obavezno ide uz to, prihvaćam bez uvida u njegov sadržaj i bez pregovaranja. Ako to ne učinim, moje računalo će prestati funkcionirati.
Mi reduciramo našu slobodu na pitanje o tome možemo li gledati neki film a da za to ne platimo, ili na pravo da možemo anonimno ogovarati svoje bližnje. Istovremeno, srljamo u totalitarno društvo uz slavodobitno ”I accept!” ili ” Vidim svoj vrt na Google Earth!”
U civiliziranom društvu granice se moraju postaviti i obraniti, kako bi se garantiralo ostvarenje prava slabih i bespomoćnih. Istovremeno, granice koje su prestroge predstavljaju takodjer veliku prijetnju. Dolazeće godine biti će odlučne po pitanju tko je taj tko će te granice definirati i pod kojim uvjetima.

Nadan se da ste uspili ovo pročitat do kraja, ja jesan. I zgrozija san se sa nekin implikacijama iz ovoga teksta. Di ovo sve vodi? Je li otpor uzaludan?



Sloboda da, anonimnost da, ali neke granice moraju postojat i mora ih se poštivat.
Ka ča mora postojat sloboda da se izrazi svoje mišljenje, mora postojat i odgovornost za učinjeno/izgovoreno. Isto tako ono ča dozvoljavaš sebi, MORAŠ dozvolit i drugome.
Kako je i napisa Jonas Gardell u zadnjemu pasusu svoga teksta.
Zdravi i veseli bili!

Post je objavljen 21.02.2012. u 11:32 sati.