"U jednom danu samo jedan los trenutak ostace nam u glavi cijeli dan i kvariti nam raspolozenje. Ali pomislite koliko malih, lijepih trenutaka ste taj dan dozivjeli, sto ste sve uhvatili krajem oka... i zaboravili. Sve zbog jednog jedinog loseg trenutka!" smije nam mentorica kao da smo mala djeca koja su otisla krasti bombone kojih u kuci imamo vec punu kutiju.
"Da li se jos uvijek srdite od jutra kad ste stajali u dugom redu u ducanu, zurilo vam se na posao, prodavacica na blagajni bila je u transu i neka nonica je cijelu vijecnost brojala sitnis? Ili ste cekanje u redu iskoristili za gledanje oko sebe... tko u vasem redu ima zaista lijepu kosu, zasto neki covjek ima izgled na licu kao da sanja, kamo gleda ono dijete sto ga drzi mama u narucju, da li vam se dijete nasmijalo?" prica ona dalje.
Mislim, da sam shvatila o cemu prica i odlucila zapisivati moje lijepe trenutke... Dala sam si zadatak, najmanje 2 dnevno.
_____________________________
13 | 08 | 2011
Na vlaku, u subotu ujutro
Sredovjecan par, negdje u ranim sezdesetima... sjede jedan nasuprot drugome. Mirni su, opusteni. Zaljubljeno se gledaju. Muskarac stavi nogu zeni u narucje i ona njemu. Nijezno jedan drugom masiraju stopala dok prolazimo kroz valovito zelenilo Engleske, sa malim rasejanim selima koja izgledaju kao nesto iz Gospodara prstenova. Refleksoterapija u svakidasnjem zivotu. U srcu mi nekako toplo i znam da cu se uvijek nasmijesiti kad se sjetim... u glavi zacujem 'mantru' mojih necakinja "ja bi-ja bi-ja bi..."
Stanica metroa u Londonu, subota navecer
Dok cekam vlak, krajem oka uhvatim nesto medju tirovima. Obitelj miseva trckara vamo tamo. Mali beba mis njuska prazan plasticni loncic za kavu. Odluci da mirise dobro i udje u njega, lagano ga ljuljkajuci. Malo veci mis priblizi se, stane uz loncic i pocne cviliti... Mozda je mama mis. Osjeca vibracije na tirovima i zeli svoje dijete odvuci od opasnosti. Malo dalje su dva poveca misa. Izgledaju nervozni dok trckaraju vamo tamo i traze hranu. Izgleda da svaki mis ima svoj teren za istrazivanje. U jednom trenutku oba misa zalete se jedan u drugog i ljutito zacvile. Stanu na zadnje noge i bijesno se pocnu samarati. Prasnula sam u smijeh i tako privukla pozornost i drugih ljudi... od jedanput se cijela stanica smijala.
Autobus, subota navecer
Guzva je. Nekako se uguram kroz vrata autobusa i, cudo veliko, nadjem dva slobodna sjedala uz izlazna vrata. Sjednem. Jedna crnkinja i njezin tinejdzerski sin stanu uz sjedala. Mama sina njezno gurne na sjedalo, kao da je malo dijete. Stanem se dizati sa svog sjedala da joj dam mjesta uz sina, a ona i mene njezno gurne natrag na sjedalo.
"Samo neka on sjedi," kaze mi nekako zalosno ali se ljubazno nasmijesi. Pocnem citati svoju knjigu i odjednom osjetim da me neko miluje po ruci. Trznem od iznenadjenja i pogledam decka uz mene koji nezainteresirano gleda kroz prozor. U cudjenju pogledam njegovu mamu koja sinu kaze da pusti moju ruku. Onda se okrene meni: "Oprostite, moj sin je autistican... i vrlo se plasi ljudi ali izgleda da mu se vi svidjate..."
Nekako mi je milo i nasmijesim se mami i sinu.
14 | 08 | 2011
Metro u Londonu, nedelja popodne
Uguram se u vlak i naslonim se na staklo uz sjedala. Na ljevoj strani su kolica i u njima preljepa, crna bebica. Ima ogromne cokoladne okice i njena meka, vunasta kosica puna je raznobojnih masnica. Studiozno me gleda, od glave do peta, od peta do glave. Nasmijem se maloj i zatrepcem ocima. Njezin pogled postane strog i zacudjen... Ja se osjecam malo glupo. I tada se pojavi, kao suncana zraka medju tamnim oblacima... krezubi smjesak, mangupske iskrice u ocima i veselo mahanje rucicama.
Tata koji sjedi uz kolica skloni se prema bebi i pokusa privuci njezinu pozornost. Mala ga pogleda, samo na trenutak, i onda opet mene. Osjetim njezin pogled, opet joj se nasmijesim i trepnem ocima. Mala opet mase rukicama i veselo vrisne.