Teško je opisati ljubav, ali čovjek bi se sigurno složio da je to esencija našeg postojanja, osjećaj koji oplemenjuje čovjeka. Ne treba očajno trčati za njom , ona se samo dogodi.
Davnih 80-tih, kada se po prvi put prikazivala serija "Ptice umiru pjevajući", svi su bili ludi za njom i svaka epizoda se čekala „ko ozeba sunce". Prepričavalo se i ljudi su nekako bili ushićeni na tu ljubav koja je prikazana u seriji. Na žalost mojih prijateljica, nisam bila od onih koji su obožavali tu seriju. Priča mi se nije svidjela, ali sada neću ulaziti duboko u razloge (ako su uopće postojali). Kemija se nije dogodila i gotovo!
Tada je jedna gospođa rekla apologijsku rečenicu koja mi se urezala u mozak. Rekla je nešto u smislu: "Serija nije loša, ali knjiga je još bolja." Ubuduće sam na sva filmska ostvarenja,0020koja su rađena po predlošcima knjiga, gledala nekako podozrivo i uvijek su mi bila motivacija da se primim čitanja knjige. Tako se dogodilo i nedavno. Sasvim slučajno sam gledala film "The notebook" ili kako je kod nas prevedeno "Bilježnica", koji mi se izuzetno svidio. Reći će netko da je to obična sladunjava pričica o ljubavi, ali kada je ljubav u pitanju, ona nikada nije obična. Svidjela mi se priča, a prošli vikend sam iskoristila da potražim knjigu po kojoj je rađen film. Zanimljivo, knjigu je napisao zet od glavnih aktera priče. Iskoristio je njihove zabilješke i pisma da bi tu njihovu ljubav pretočio u roman. Kod nas je knjiga prevedena kao „Zima za dvoje“. Knjiga je dobra, ali ipak je film bolji. Film mi je, kao umjetnost, bliža srcu i možda nisam objektivna. Eto, savjetujem da pročitate knjigu, ali i da pogledate film o ljubavi koja traje sa svim svojim usponima i padovima.
Post je objavljen 20.02.2012. u 19:17 sati.