Marketing
ANANAS - AVOKADO - MANGO
Pocelo je to jos dok sam zivjela u selu na granici Engleske i Walesa, medju ovcama, repom i tikvama. Na prvi pogled tamo stvarno nije bilo niceg drugog. Bez signala za mobitel, cak obicni telefon rijetko je radio, a na televiziji je i usred ljeta padao snijeg. Ali, kako mi je rekla Mamica (ciju sam djecu cuvala), tu 'u grmlju' svasta se desava. Tutnula mi je u ruke novine sa oglasima.
Za oko mi je zapeo Tango. Pravi, argentinski tango usred engleske divljine. To mora biti zanimljivo. I tako sam jedne zimske veceri sjela u auto i vozila se 16 km do prvog malog gradica, vec preko valezanske granice. Usla sam u neku staru zgradu, popela se nekim skripavim, drvenim stepenicama i dosla u neku drvenu dvoranu, koja je izgledala kao skladiste. Neki ljudi su sjedili na nekakvim drvenim klupama, po drvenom podu tupkali su koraci, a na drvenim zidovima bile su objesene nekakve slike. Na malom drvenom stolicu stajao je MacBook i svirao tango muziku, presnimljenu direktno sa starih, skripavih ploca. Po klupama su tu i tamo bile nekakve svjecice, a tmurno svjetlo iz jedine zarulje negdje u kutu osvetljavalo je samo jednu stranu lica. Kako mi je to bio prvi susret sa grupom stranih ljudi, otkad sam stigla u Englesku, malo mi je bilo neugodno, a i po prirodi sam nesto sramezljiva.
Ali ovdje sramezljivost nije imala sanse. Odmah su me poceli zapitkivati to i ono, bez onih statistickih pitanja (godine, od kuda si, koliki ti je broj cipela, maticni broj, telefonski broj itd..). I skuzila sam da sam u stvari najmladja tamo. Ostali su bili u godinama 45+, pa sve do preko 70.
"Tango ima samo pet koraka," culi smo glas naseg voditelja i svi su odmah stali u krug. Radoznalo sam slusala sta ce biti. Nikada nisam uspijela dobro nauciti valcer i te stvari, kod kojih treba paziti i brojati korake. Ja plesem intuitivno, impulsivno i onako, iz sebe, a tesko mi se bilo i prepustiti plesacu, koji 'vodi'. Zato mi je tango bio izazov.
"Ti koraci su: NAPRIJED, NAZAD, LIJEVO, DESNO i STOP," nastavio je voditelj, pokazivajuci nam te korake. Zar samo to, cudila sam se u sebi. Ali uskoro mi je postalo jasno, kako ide pravi argentinski tango. Tu nema ustogljenog drzanja, nema brojanja, nema koreografije… to je samo sinkronizacija dviju tijela, prijenos tezine sa jedne noge na drugu, i strast. Nesto kao seks… ili kakav bi seks morao biti.
Necu sada duziti o Tangu… samo da kazem da je to bio uvod u najbolje tulume koje sam dozivjela u zivotu. I odlucila, da zelim ostariti u Engleskoj (penziju niti kod nas ne mogu ocekivati ali ovdje se stariji ljudi bar znaju zabavljati).
Na tim tulumima uvijek ima dobre hrane, jer svatko nesto skuva (a godine donose iskustvo, pa je hrana odlicna). Uvijek ima dobrog pica (jer iskustvo donosi i dobar izbor vina, piva, mjesanih pica.. ). Uvijek ima dobre zabave (jer kad si vec prozivio svoj zivot, obavio sve duznosti, mozes pustiti sve k vragu i uzivati kako zelis…)… Da o zanimljivim zivotnim pricama niti ne govorim. Bilo je tu otkacenih umjetnika, glasbenika, spiritualista, aristokrata, itd… Neko je napravio svoj avion pa njime leti okolo, drugi je profesionalni pripovjedac prica, neka gospodja ima konje ali zivi u rijecnom brodu…
Kad sam stigla u London shvatila sam da u stvari 'starci' vise (i bolje) tulumare nego mladi. Mladi moraju raditi po cijeli, zaradjivati, otplacivati hipoteke, odgajati djecu, brinuti se za izgled, hvatati curu ili decka, udavati/zeniti se, roditi bebu ili tri… i za vikend se idu napiti, izbljuvati, otspavati glavobolju i onda Jovo nanovo....
A starce bas boli… idu ti oni jedan dan na karaoke, drugi na nekakav ples, treci naprave tulum u kuci, cetvrti je dan za maskarade na neku temu… onda krenu za nekoliko dana u Spanjolsku, pa mozda za dva tjedna na Barbados, i tako dalje. Cuvati unuke? Ma daj.. mozda ponekad… ali oni su svoje bebe "odradili", pa neka sada mladi vide kako je to.
Ako mladi stanuju kod roditelja? Samo vi izvolite.. nas ionako skoro nema kuci… kuvajte si, kupujte si hranu, perite si ves.. racuni su vam u postanskom sanducicu… Mi idemo autodomom na put oko svijeta. Ili mozda kargo brodom do Australije. A mogli bi i otpjesaciti od Wales do Irske, sta kazes stara?
Moja prijateljica Karolina, inace umjetnica sirokog spektra, ima prelijepu farmu koja je postala moje spiritualno ljeciliste. Karolina je prilicno siromasna (novcem) i stanovati kod nje nije kao vikend u hotelu sa 5 zvjezdica… obicno dobijem neku staru, musavu spuzvu za krevet, ciste plahte i vrecu za spavanje. Ljeti mogu spavati na vrtu i gledati nebrojene zvijezde na nebu (ako ne pada kisa... )
Ponekad neki susjed-lovac donese Karolini uhvacenog fazana, pa negdje se nadje i komad janjeta… Karolina ima sasvim umjetnicki nacin kuhanja, pa ubaci u lonac to janje, malo fazana, suhe sljive, marelice, poneku grancicu ruzmarina, zalije nekim bijelim vinom, doda krumpir, slatki krumpir, luka, cesnjaka, zacina, bilja.. i sto jos joj se nadje pri ruci. Kaze da tako arapi spremaju janje. Moze bit, a odlicno je. Karolina ne moze placati racune grijanja zimi, pa joj je jeftinije zimu provesti u Kini.
I tako sam jednog dana u Londonu upoznala Wendy, otkacenu gospodju, spisateljicu od nekih 60+ godina. Radila sam kao recepcionista u spiritualnom centru moje kolegice, a Wendy je imala Andjeosku radionicu. Posto to spiritualno meni nekako 'ne ide' iako me zanima, ja sam ipak posla na Andjeosku radionicu i susrela svog andjela cuvara. A Wendy me uzela pod svoje krilo (valjda andjeosko) i postale smo prijateljice.
Najprije me odvela na neki rodjendan njezine prijateljice koja je slavila 70. rodjendan (gospodja je izgledala 50). Slavljenica je nosila usku mini haljinicu sa leopard uzorcima, a njezin muz (inace strastveni socialista) nosio je tijesnu maju sa tigrastim uzorkom. Njih dvoje su non-stop plesali. Na zurci je bilo svih mogucih ljudi.. od vrlo mladih, do vrlo starih. Ali to uopste nije imalo veze… svi su pricali medjusobno bez ikakvih problema, zezali se, plesali na ono malo prostora (niti 1 kvadratni metar). Neka druga gospodja podijelila je pozivnice za njezin rodjendan, u subotu prije Valentina.
"To moras vidjeti," kaze mi Wendy. "Ona ti zivi tocno nasuprot Britanskog Muzeja u sred Londona i ima velik stan… tu ti dodju svi moguci ljudi.. veliki spektar…. i onda se svira, bubnja, pjeva tulumari sve do ponedeljka…"
Otisla sam na tu zurku i stvarno je bilo tako. Slavljenica je nosila nekakvu svilenu, srebrnu haljinicu do koljena i na nogama tenisice. Ostali gosti su isto tako bili obuceni na razlicite nacine (neki gospodin nosio je kravatu iz onog omota sa baloncicima).
Iznenadila sam se bubnjanjem… tu je bilo najmanje 15 ljudi u jednoj sobi i neki crnac poceo je nesto lupkati po nekakvom bubnjicu. Ostali su mirno pricali, jeli, pili... onda je neko drugi poceo lupkati po necemu… u malo drukcijem ritmu… Neka gospodja je pocela zlicom lupkati po tanjiru.. za 15 minuta cijela soba se pretvorila u bubnjarsku festu i tko je usao u tu sobu nije mogao odoliti divljim ritmovima. To bubnjanje je trajalo dva, tri sata.
"Hoces li doci na moj mali soirée u subotu," pitala me Wendy prosli tjedan. Pristala sam i kupila bocu vina iz bio-grozdja. Cim sam usla Wendy me potjerala u kuhinju da se posluzim hranom. I ja, kao prava vocna muha, navalila na jagode, grozdje, sljive (mene voli Ive.. ). Onda sam se zaljubila u Wendyinog psa. On je Saluki pasme. To je pustinjski pas iz arapskih zemalja i jedini, koga muslimani/arapi smatraju 'cistim'. Pas se zove Frankie i prekrasan je. Visok, vitak, kao hrt, samo sto ima perjastu dlaku, a zna i hipnotizirati ljude.
Kad sam se najela, Wendy me pretstavila ljudima u dnevnoj sobi. Svi su imali po nekoliko bubnjeva i drugih instrumenata oko sebe. Osim Wendynog muza sve su bile zene… u stvari… Tamo je bila i Nora… koja je transseksualac… ili transseksualka (ne znam tocno kako to ide.. ako se musko pretvori u zenu, da li je transekssuaLAC ili transseksualKA?). Nora jos uvijek ima muski glas i muske ruke, a inace izgleda kao lijepa sredovjecna zena. Ali to bice ima najmiliju osobnost koju sam ikad srela. Nora je jako talentirana.. svira sve moguce instrumente, a 30 godina je radila u cirkusu, kojeg vodi njezina sestra. Dugo je radila i sa invalidnom djecom (i djecom sa raznim mentalnim i fizickim problemima) sa velikim uspjesima, ali posto su poslodavci imali odredjene predrasude, morala je sa time prestati.
Tu su bile i neka podeblja zena sa sivim pletenicama, koja je izgledala kao zena indijskog poglavice. Pa jedna zabavna zenica velikih naocala i kratke kose, koja odlicno bubnja. Malo kasnije pridruzile su nam se jedna Amerikanka i njezina prijateljica iz Holandije… inace lezbicni par. A bio je i jedan mladi decko iz Indije, koji se sprema na put po Evropi prije nego sto ode na studije.
Osjecala sam se kao u filmu. Bilo je tu smijeha, pjevanja, lupkanja… Onda je gospodja sa velikim naocalama odlucila da ce nas uciti sinkroniziranog bubnjanja.
"Ovako.. pjevacemo A-NA-NAS, A-VO-KA-DO, A-NA-NAS, A-VO-KA-DO, MAN-GO… i bubnjati po tom ritmu.. zajedno…" Pokazala je kako, i poceli smo. Najprije je to bila buka, svatko je lupao u svom ritmu, ponekad smo se gubili u tom ritmu pa presli na svoj, ali uskoro smo se uskladili…
I kad smo konacno sinkronizirano lupali "ananasavokadoananasmango", to je trajalo, kako mi se cini, SATIMA. Ritam je poceo djelovati… najprije sam ga osjetila negdje u trbuhu… Da li je to zbog ananasa, avokada ili manga, ne znam… ali moja crijeva su pocela skakati u ritmu. Onda se taj ritam dizao po kraljeznici prema gore.. dosao do grla.. i onda u glavu…
I odjedanput sam bila u dance-transu. Plesale su noge, lupale su ruke, u usima je bio samo ritam. Probudilo se nesto plemensko iz pradavnih vremena… osjetila sam ritam srca zemlje i svemira… Osjetila sam da mi je pod nogama nekakva vruca zemlja ili prasina.. Logika, razum… u strahu su se makli negdje u neki kutak i preplaseno virili van.
Odjedanput sam osjetila neciju ruku kako je zaustavila moju. Odmah sam se 'probudila' i skuzila da sam jedina bubnjala, ne znam koliko dugo. Drugi su mi se smijali i rekli da sam prirodno nadarena. Ha!
Nora je onda od nekud izvukla svoj iPod i nekoliko frulica i pocela svirati "Ain't no sunshine when she's gone…". To bi kao trebao biti njezin mali nastup ali mi se nismo mogli oduprijeti pa smo je poceli pratiti bubnjevima, suskalicama i drugim stvarima.
Dok smo se odmarali poslije Amerikanka je izvukla iz torbe neki omot i iz njega izvadila nekakav crni papir. Pocela ga je nuditi okolo i vidjela sam da ljudi trzu komadice tog crnog papira i stavljaju ga u usta. Kad je papir dosao do mene, otrgnula sam komadic i sumnjicavo ga gledala.
"To su ti morske alge," rekla mi je Amerikanka… "moja najdraza hrana!"
Stavila sam taj komad papira u usta, a drugi su skoro pukli od smijeha kad sam napravila facu. Okus je bio odvratan! Ipak sam prozvakala i progutala i osjecala se kao da sam prozvakala pola plaze pune suhe morske trave.
Na kraju ostale smo same, ja i Wendy i dugo pricale. Obozavam slusati zivotne price ljudi koji su svasta prozivjeli… Filmovi, masta, romani… ne mogu dostici to sto se desava u Pravom Zivotu. Ako mu se prepustimo.
Prepustiti se zivotu znaci uzivati slobodu… onu pravu.
Post je objavljen 02.03.2012. u 06:00 sati.