Kao mala oduvijek sam htjela osobu koju ću voljeti, koja će me voljeti, koju za ljubav neću militi i ćija me ljubav neće boljeti... Sada nakon nekoliko godina i ovoga vikenda shvatih da sam takvu osobu upravo pronašla... Bila je tu pokraj mene posljednje vrijeme i slutila sam kako je to to, a sada znam da to i jest to.
Neki kažu veza nije veze ako se ne svađate. E pa baš obratno veza bez svađe prava je veza. Shvatiti da ti netko toliko jako znači da bez njega ne možeš ići dalje prava je spoznaja u životu. Ne svađamo se, ne vičemo jedno na drugo, ne prepiremo se jer čemu sve to ako ionako znam da neću prekinuti s njim nego da ću ga i dalje voljeti i dalje biti s njim. Zaista voljeti nekoga znači trpjeti i odricati se za tu osobu, iako nekada nemamo snage niti volje. No u dubini sebe uvijek pronađem taj mali kutak i tu potrebnu snagu za nastaviti dalje jer znam da se vrijedi truditi, ovo neće biti uzalud.
..... On, on mi je sada najbolji prijatelj, dečko, brat, sve mi je... Najvrijednija moja spoznaja je ta što shvaćam da je i njemu stalo i baš tako kao i meni previše. Ponekad taj previše zna biti i negativan, no nemogu se požaliti na ljubomoru. Upravo suprotno ljubomore nema, nije pristna u mome životu. Možda mala količina koja jednostavno sve začini, al velika količina nikako.
Trenutno mi se veza svodi na daljinu, ali ta daljina je pozitivna. Sreće kad krećem kući i knjemu ne može se mjeriti ničime. Ta daljina još više nas spaja, ali ono najvrednije od te daljeine jest što smo se još više zbližili, što smo još više povezani i trudimo se to održati.... Nadam se da ćemo i uspjeti... :-)
Post je objavljen 19.02.2012. u 21:00 sati.