Sinoć u društvu dragih prijatelja. Kartamo. Ponovo sa strašću iz starih dana. A povod tolikoj strasti je odluka da gubitak uplaćujemo na razne lutrije. Očekujem milione. Već raspolažemo tom sumom i raspoređujemo te novce na razne načine.
Prisjećamo se ovog i onog. Smijemo se. Žalimo. Sve je više onih na drugoj strani. Nije jednostavno. Neki su od nas na antidepresivima.
U nekom trenu zazvoni telefon. Jedan od 'bivših' prijatelja zove cijelo društvo na … nešto.., nebitno što, iako pripada nekom zajedničko vremenu druženja iz doba kad smo svi bili nekako na istoj strani. Srednja klasa, relativno dobrostojeća, zahvaljujući radu i sposobnostima, ne podobnostima. Nitko od nas nije bio u partiji.
'Bivši' prijatelj upleo se u politiku više-manje zbog ogromnog ega , potrebe da bude u centru, ali i nešto malo rodoljublja. Čudno je to kako je rodoljublje postala potrošena riječ u onom umilnom i dugo godina tragičnom smislu i postala personifikacija onih Hrvata s rukom na srcu i drugom rukom u hrvatskom džepu. I naš je' prijatelj' debelo posegnuo u nečiji džep, a možda je sumnja neosnovana jer nije ni nepravomoćno osuđen- što nije zapreka za baš ništa.
Eto tim je putom krenuo najprije razgovor, a potom i svađa nakon poziva našeg 'prijatelja'. Tri Hrvata pet stranaka.
Ne osuđujem se reći što smo sve govorili. Neki od nas misle da su na djelu ponovo razno razne urote. Osobno ne vjerujem u urote. Ne u one koje bi zahvatile cijeli svijet. Ne bi bilo povijesti da je tako, ali u neke male na raznim područjima u nekim društvima, pa čak i narodima…Zašto ne? Urota ima negativnu konotaciju, ali mali dogovori u smislu nekog dobitka grupe u korist i protiv nekoga… Svi to radimo. Svjesno ili nesvjesno. Sa zlom ili dobrom namjerom.
Odjednom u sred razgovora prijateljica je poludjela. Dosta ! Prekinite! Mrzim što sam Hrvatica. Mrzim svih. Baš me briga tko je tko. Lopovi smo. Ne želim više da se u ovoj kući spomene riječ Hrvat i Hrvatska.
A prethodno je bilo riječi o 'brojenu krvnih zrnaca'. Uvijek ista kombinacija: Srbi i udba. U kulturi i na puno drugih pozicija. Sve u znaku urote i našeg popuštanja jer se osjećamo krivi, ne znam zašto ovaj put, ali tako je to. Predugo smo bili krivi pa nam je već u tom smislu promijenjen genetski kod.
Opet ponavljam ne vjerujem u teoriju urote. I meni pomalo smeta da isključivost nekog naroda, pa makar bio i moj. Volila bih da se gledaju neke druge osobine: dobre sposobnosti, rad, srce, itd – svi znamo što pod tim mislim, ali… S druge strane eto do kuda smo došli:
U jednoj hrvatskoj kući potpuno je zabranjeno spomenuti riječi Hrvatska i Hrvat.
Nisam dobro spavala. Miješamo li svi skupa kruške i jabuke. Ima li istine u teorijama zavjere?
Ne znam, ne znam, samo znam da večeras ne idem na kartanje. Ako ponovo u hrvatskoj kući ne smijem spomenuti da sam hrvatica… Ne idem i gotovo, pa makar i pod cijenu da izgubim milione.
Post je objavljen 19.02.2012. u 09:25 sati.