Marketing
GLAZBENA KUTIJICA
Nazvala me nešto ranije ujutro i rekla:
Tako sam tužna, draga.
Zaručio se i objavio zajedničku sliku na fejsu.
Tako sam ti sada usamljena.
Rekla je to moja S,.
koja dotičnog fejs objavljivača bezglavo voli i želi negdje oko petnaestak godina.
U međuvremenu se udala, rodila dvije predivne djevojčice
i sredila si život.
" Nekih bi se stvari jednostavno odrekli, kad bismo bili sigurni da ih netko drugi neće uzeti."
...ili tako nekako,
oooo....jelda, jelda striček Wilde.
Obje smo imale svoje Face,
svoje opsesivno-destruktivne veze koje su trajale stoljećima,
mladenačke ljubavi,
osobe s kojima nismo izrealizirale dokraja
ono što se imalo zvati zdravim ljubavnim odnosom
/ a ja znam da to postoji, božepitaj otkud/
pa smo ih čuvale ikonografski,
u posebnoj glazbenoj kutijici koja se lijepo samo
odškrine kad zagusti,
po potrebi,
kad pritisne tuga, snijeg, samoća, studen.
Taj netko koga kao da znamo stoljećima, zapravo ne kao, nego znamo,
i zašto bi ga se i u ime čega uopće ikada odricale, k vragu.
Pokušala sam se prisjetiti kad sam i u kojem trenutku prestala otvarati tu svoju kutijicu.
Kad sam odlučila prestati biti kutijicom.
I što sam s tom kutijicom napravila poslije.
Kad mi je i u kojem trenutku kao kutijica prestao biti važan.
Da li onda,
kad me uoči rođenja svog prvog djeteta,
grozničavo nazvao izdaleka,
i nevjerojatnim priznanjem svojih nikada ugaslih osjećaja spram mene,
učinio da sam morala
u toj čarobno lijepoj i zvjezdanoj kolovoškoj noći,
onemoćalo
sjesti
u ligeštul
i pregristi njegovo priznanje,
praviti se da nisam čula,
a još manje shvatila
ili nešto još gore
osjetila
sveteogromnoprekrasnedugoočekivaneriječikojejeizrekao,
realistički opravdavajući njegove priznate osjećaje
i u sebi i na glas,
zapravo panikom zbog bebe koja mu stiže,
šaleći se tako odvratno snažno na naš zajednički račun,
činjenicom da je zakasnio...tako je zakasnio....
ooomojbožekakojezakasnio....
I baš nedavno velevažno napisah nekom dragom,
da postoje ljudi s kojima ne možeš zakasniti,
no..nehotice sam lagala...
možeš....oooo...uvijek možeš zakasniti...sa svakim baš...
to ne ovisi o ljudima, nego o pokretima.
Možeš zakasniti,
ako ne prije,
a onda tada kad se iščaši rame od istih i sveistih pokreta,
ili utrne jezik i čeljust od istih i preistih riječi i uvjeravanja....
Ne znam da li sam tada,
te kolovoške večeri zvjedane
kad me pokušao nagurati
zauvijek u kutijicu,
zapravo
raširila krila....
I slijedeće vrijeme zauvijek prestala otvarati kutijicu....
ili odlučila prestati biti kutijicom.....
ili je probila krilima....
ili je prerasla...
ili.... nije ni važno.
Al' pokušala sam mojoj dragoj S.,
tog jutra, kad me nazvala tako strašno tužna,
tako silno i odjednom hladno svemirski usamljena,
dočarati taj predivan osjećaj,
taj težak, pakleno gorak i ranjiv trenutak,
kad naša kompulzivno - opsesivna potreba da nas se nikada ne zaboravlja,
da nas se zauvijek voli i treba
bar na neki nama u određenom trenu potreban način,
odjednom ....
i tako iznenada, kao da se na to pripremala godinama,
preraste u blago nasmiješeno sjećanje na nešto što je odavno
prošlo.
Dođe tako neko vrijeme
kad i svakoj normalnoj glazbenoj kutijici dođe dosta.
Onak, prosto rečeno,
kad kutijici dopizdi.
Konkretno, precizirajmo,
balerina iz moje glazbene kutijice iščašila je rame,
od silnog i besmislenog ponavljanja jednih te istih pokreta.
I odavno se, a da toga nije bila svjesna,
zaželjela svježe i nove koreografije...
al ne i ikonografije....
a i glazba se izlizala....
Za početak...
i u novoj koreografiji,
doći će netko kome će biti važno to njeno
........bolno rame....
...........i to njeno oblacima raspršeno nebo....
...........i taj njen u ružičasto obojen snijeg...
...a iz kutijice ga ne bi uspjela vidjeti....
niti dodirnuti.....
a kamoli poljubiti.....
S ljubavlju, mojoj S.
UPDATE PITANJCE:
čija ste vi kutijica?
ili imate u nekome kutijicu...?
Post je objavljen 18.02.2012. u 15:10 sati.