S obzirom da je mom Dječaku večeras maturalni ples, glavom mi prolaze najposebnijii trenuci iz njegovog školovanja. Bilo ih je puno, ali izdvajam ovaj:
Jedan dan učiteljica je, nezadovoljna stanjem ocjena i svega ostalog, održala "Sat razredne zajednice", kojeg je započela podužim monologom u stilu:"Ne valjate, loši ste, grozni, bla, bla, bla...".
Mali stvorovi su samo sjedili, poklopljeni osjećajem krivnje, u tišini.
Razrednica, poželjevši čuti potvrdu vlastitih navoda, prozove predsjednicu razreda, malu Milicu. To je, s razredičine strane, bila igra na sigurno. Naime, mala Milica je bila od one djece koja su zarana shvatila da, za uspješno funkcioniranje s odraslima, treba samo biti poslušan i davati im upravo ono što znaš da od tebe očekuju. Mala Milica bila je uspješan proizvod sistema. Za nju, autoriteti su uvijek bili u pravu. Ili, još bolje, slagala se s njima čak i ako je, kojim slučajem, mislila da nisu u pravu. Zato je i bila predsjednica razreda.
- Dakle, Milice, evo, što ti, kao predsjednica razreda, misliš? Kakav ste vi razred?
- Ovaj...mi smo...mi smo strašno lijeni, učiteljice.
- Tako je, Milice! I kakvi ste još?
- I..i još smo...(Milica je grozničavo u sjećanje prizivala sve epitete koje je slušala još od vrtićke dobi, što od autoriteta van kuće, što od roditelja) ...ovaj, i još smo...razmaženi, učiteljice!
- Bravo, Milice, bravo! i, kakvi ste još?
- Nezahvalni! Tvrdoglavi! Bezobrazni! Niškoristi! (Milicu je krenulo, tako je to, čovjek zna postat nevjerojatno kreativan u pokoravanju sistemu)
Učiteljica je bila jako zadovoljna. Ponosna. Eto, ova mala pametnica, to je mladež kakvu ova zemlja treba. Uvažavanje onih koji ti kontroliraju život, do zadnje kapi krvi. Milica nikada neće dovesti u pitanje savršeni, skladni ritam rada kotačića sistema. Takvi kao mala Milica nikada neće postavljati suvišna pitanja. Jednog dana, ovakve male Milice biti će majke. Koje će, bez suvišnih pitanja, odgajati još i još i još poslušnog topovskog mesa.
Takvi kao Milica će, recimo, u slučaju da pola stanovništva ove zemlje jednog dana bude gladno i bez posla, vjerovati kad im vlasti počnu objašnjavati da su siromašni i gladni zato što su lijeni, a ne zato što ih je ta, i sve prethodne vlasti, bezočno pokrala.
- Odlično, Milice, odlično! Možeš sjesti.
Milica se, sva zajapurena, skljoka u svoju stolicu.
Učiteljica je uprla oštri pogled u posramljeni, snuždeni razred.
- A sad, kad smo čuli kakvi ste, da vidim, što vi imate reći o ovoj situaciji. Ha? Što trebamo napraviti?
Grobna tišina.
A onda je Dječak digao ruku.
- Reci, Krešo? Čuli smo svi Milicu. Što, dakle trebamo napraviti?
Čvrstim glasom, ozbiljno zaronivši u problem, Krešo je odgovorio:
- Mislim da trebamo smijeniti predsjednicu razreda, učiteljice.
Post je objavljen 18.02.2012. u 10:57 sati.