Ante Kostelić Gips je u pravom smislu riječ all around player i trener. Čovjek je trenirao plivanje, rukomet, skijanje, a jedno se vrijeme sa svojim Fićom bavio i automobilističkim utrkama. Osim toga, često se nepozvan javlja za komentar raznih sportova. Svi znamo što je govorio o atletici o čemu je Pangea već pisala. Naravno da komentira i rukomet. Linu Červara je nazvao seronjom koji nije trebao napisati knjigu Od Učke do Olimpa, nego Od Kučke do Pimpeka HDZ-ovskog. Posljednji koji je osjetio vatru iz njegovih usta bio je, ni manje ni više, nego najbolji sportaš svijeta u prošloj godini Novak Đoković. Za njega je Gips rekao da se na Kopaoniku htio okušati u skijanju, ali kada je vidio kako je to samo komplicirano, okrenuo se pomalo pizdarijskom sportu kao što je tenis u kojem, prema njegovom mišljenju, svatko, tko uzme reketu u ruku, može uspjeti.
S obzirom na nevjerojatno Kostelićevo sportsko iskustvo, Pangea ga je odlučila pozvati u goste i dati mu papirić s nazivima raznoraznih sportova koje će Gips, kao vrhovni sportski autoritet, detaljno opisati kako bi i naši čitatelji lakše spoznali koji je sport vrjedniji od drugog. Eksluzivno vam donosimo njegove zapise:
Atletika – pet, šest njih uđu u nekakvo finale, malo skoče ili malo bace ili malo trče, malo prestupe, ni ne oznoje se. Atletski desetoboj? Ma dajte molim vas, što je jedan desetoboj prema skijaškoj super kombinaciji. Ej razumijete vi da se na spustu leti 120 na sat, a Bolt kao najbrži na svijetu nije u stanju uhvatiti ni 40. Moj Fićo od prije 35 godina uhvatio bi Bolta k'o od šale, ali ne bi spustaša.
Boks – Je li ono taj sport zovu plemenitom vještinom? Sad ću vam ja objasnit zašto je to plemenita vještina. Dva polugola debila naganjaju se u ringu i jedan drugom lome zube. Onda umjesto normalnih zubiju stave plemeniti metal – zlato ili platinu. Eto samo zato je to plemenita vještina.
Curling – Krr, šta? Šta je to pobogu? Kažete olimpijski sport? Ozbiljno, onda znači da je na olimpijadi. Boćanje na ledu? Ma dajte, molim vas, nisam došao u vašu redakciju da me zajebavate.
Dizanje utega – Reći ću vam iskreno. Meni se gadi da moja Janica ulazi u istu rečenicu s Nikolajem Pešalovom. Ono kao oni su olimpijski pobjednici. Moja Janica je da bi bila olimpijski pobjednik trenirala, ej, krvavo trenirala. A ovaj došao pješke na nekakvu pozornicu, uzeo nekakav štap koji sa strane ima neke gume, šta li je to, digao te gume u zrak skupa sa štapom i dobio zlatnu olimpijsku medalju. Dignuo je moj vulkanizer gume s mog Fića milijun puta i nikad nije dobio zlatnu olimpijsku medalju.
Džudo – Dva lika obučena u medicinske kute, stoje nasuprot jedan drugom i onda nešto naprave. Pojma mi nemamo što oni to rade, a sudac kaže da je to koka. Kakva koka, matere ti, nema tu lijepe žene (a bogami ni droge), nego dva ružna majušna, mršava žuća. Onda oni opet tako stoje neko vrijeme, pa se kao nešto uhvate za ruke, valjda se rukuju, što li već, a sudac dosudi yuko. Nevjerojatno, za pratiti taj sport, moraš imati japanski rječnik.
Formula 1 – Joj, ali se i to ubraja u sport? Kakav je to sport koji moraš pratiti s čepićima za uši. Ne samo uživo, nego i umrtvo tojest doma. Manje mi smeta kad moja Marica usisava, nego kad je Formula 1 na televiziji. Ne znam što bih vam dalje o tome rekao, zaista ne znam detalje, ne mogu to pratit, bučno je brate.
Gimnastika – Nije mi jasno zašto se taj sport održava u dvorani. Eno ima u Maksimiru, točno u sredini zoološkog vrta, pravi teren za to. A znate kakvi su tamo ti gimnastičari? Ima jedan natjecatelj, čini mi se da se zove čimpanza, inače je reprezentativac Mozambika, što li samo on radi. Bolji je od ovog našeg Filipa Ude, Uda, kako se zove, tisuću puta. Nego to se ne zna jer Filip Uda nema muda otići u Maksimir i natjecati se s znalcima. Taj mi je sport, moram priznat, prilično ok. Možda čak i najbolji iza skijanja. Nekad natjecateljima znam dobaciti i koricu kruha ili bananu. Zaista ih cijenim.
Hokej – Jao toga sporta. Cijelo vrijeme su pognuti, k'o da prose. Znate kako je meni, Ivici i Janici bilo teško. Kao nacističkim vojnicima u Staljingradu. Pa opet nismo pognuti išli po stazama i prosili. Nego uspravno. Bilo je dovoljno samo malo špeka.
Jedrenje – Pođem ja često na Mljet s mojom djecom. Treniramo mi tamo, ja ih bacam sa stijena od 30 metra, a ispod prolaze te jedrilice. Gledam ja te jedriličare i mislim se da zašto su oni optimisti – to im piše na brodovima. Pa neće im valjda riba uskočiti u jedrilicu bez mreže...A pitate me za jedrenje kao sport? A to je kao sport?
Kajak/kanu na divljim/mirnim vodama – Čekajte ne razumijem. Je li to sport kajak ili kanu ili na divljim ili na mirnim vodama? Razne varijacije, kažete? Pa tko bi to popamtio, prati li to itko uopće? Ima i slalom? Sad me zajebavate. Dobro da niste tolike šaljivdžije da mi kažete da ima i super kombinacija.
Košarka – To je tek glup sport. Za uspjet u tom sportu trebaš samo imati neki hormonalni poremećaj. Ali ne ovaj u Messija, nego obratni. Eno onoga Ćun Ćun Ćina iz Kine što igra u onom NBA-u. Ništa čovjek ne zna, samo je narastao. Da se košarka igrala prije tisuću godina kada su Kinezi bili mali, tko bi čuo za tog Čun Kun Šeka. Garantiram vam da bi mu poglavar dinastije Ming rekao: 'Yao sinko, baš me pogodila ta tvoja visina, treba to izliječiti. Samuraju Yung Lo skrati malo glavu ovome da bude barem malo normalan.'
Konjički sportovi – E to mi tek nije jasno. Eno onaj naš Šimleša, ne onaj što trkelja o ljubavi, nego Ante kao ja, e, on. Taj Šimleša se vodi kao višestruki prvak Hrvatske u preponskom jahanju. Pa nije li i vama logično da je njegov konj višestruki prvak Hrvatske, a ne on? To je isto kao da kažete da je Veliki kristalni globus osvojila Fischer skija, a ne moj sin, razumijete?
Mačevanje – tu su zaista glupa pravila, isto kao u džudu. Pojma nemaš što se događa. U pravom mačevanju, eno baš sam sinoć gledao premijeru na RTL-u Princ Valijant, uvijek bude krvi. I to u gubitnika. Princ Valijant je njega malo s mačem sak-sak i on pao na zemlju. Ovdje su uvijek na nogama, i poraženi i izgubljeni.
Nogomet – jako nepravedan sport kao i većina ekipnih. U ekipnom sportu te ako si loš uvijek može netko pokriti, a tko će te pokriti u skijanju osim Hitna dekom ako izletiš sa spusta. Da je skijanje recimo ekipni sport čak bi i jedan totalni autsajder poput Dalibora Šamšala bio olimpijski prvak. A ovako kako je, drugi lauf se uvijek mora odgoditi za koju minutu kako bi Šamšal stigao do cilja.
Odbojka – čista sreća. Opališ loptu i ako uđe, uđe. Znate ono kad su Joza Gašpara pitali da prokomentira eurogol koji je zabio Marijanu Mrmiću: 'Ja opalio, ona ušla.' Eto takav je sport odbojka.
Plivanje - Pođem ja često na Mljet s mojom djecom. Treniramo mi tamo, ja ih bacam sa stijena od 30 metra, a ispod plivaju ti plivači. Gledam ja ta zamahivanja i mlataranja s rukama i mislim se nije valjda da se nadaju da će ovako uhvatiti ribu. A pitate me za plivanje kao sport? Ah oprostite, zaboravio sam da sam i to trenirao. Tko će to sve popamtiti. Nemam ništa pametno reći o tom sportu, jer da imam, ili ja ili moja djeca bili bi olimpijski prvaci.
Rukomet – iskreno, najbolji sport poslije skijanja, bolji i od gimnastike. Samo ne ovaj danas, nego onda kad sam ja igrao i trenirao. Ne znaju treneri danas radit. Neću se sad hvalit da sam na jednoj utakmici za francuski ASHC "Cannes" ja sam s moje dvije ruke, ustvari samo jednom, desnom, postigao sva 24 gola. Ej, a danas spominju Balića kao nekog maestra Mozarta. Kad je on postigao sve golove za svoju ekipu? Nikad. Nije ni neki tehnički igrač, stalno gubi lopte. Ali nije on kriv, nego trener koji ga nije naučio. A tko će ga naučiti. Da možda neće onaj Frutolino Červar? Ja kad sam trenirao Trešnjevku, na pripremama sam rekao igračicama: Trčite sad na ono brdo i dodavajte se loptom. Kome ispadne ide po nju. A lopta bi se otkotrljala niz cijelo brdo. Zato su igračice bile jako koncentrirane, i te smo godine imali najmanje izgubljenih lopti od svih momčadi u ligi. Osim toga, danas rukomet može igrati svatko pa i narkomani. Eno onoga Srbina Stanića. Šmrkao čovjek kokain cijeli život, a sad je najbolji svjetski vratar. Eto kako se taj sport srozao. Nije bilo u moje vrijeme toga, samo najbolji su uspjevali. Ja kad sam došao u Nurnberg kao trener, izbacio sam iz ekipe ženu predsjednika kluba. Odmah potom, on je izbacio mene. Ma to sad nije bitno, razumijete što hoću reći...
Strijeličarstvo – Uh da mi je s onim tutumom Joškom Vlašićem poći malo u prirodu odigrati ovoga sporta. Pogodio bi ga usred onog brka seljačkog. Jel' da da je seljak? Tko danas nosi brkove osim Turaka, eno čak se i onaj Niko Bulić obrio. Nećete se vi toga sjećati, ali jedan je crnogorski komentator rekao vrlo dobar komentar o brkatima: 'Evo poštovani gledaoci i sami ste se mogli uvjeriti da na tribinama istanbulskog stadiona brkove nemaju samo policijski psi.'
Skijanje - “Odlazim iz rukometa. O meni neće odlučivati neznalice i nesposobnjakovići. Trenirat ću svoju djecu koja će me slušati i pokazati što vrijedi Gips. Bavit ćemo se skijanjem jer o uspjesima neće odlučivati suci i šarlatani, nego štoperica i egzaktni rezultati. Neće više drugi procjenjivati valjam li ili ne, sam ću kreirati uspjeh svoje djece. I to zato što u rukometu uvijek imate nekog ‘Gopca’ koji vama gospodari. Možete ga se riješiti jedino da ga ubijete, zatučete, fizički likvidirate. Autoritet si kod nas u momčadskim sportovima možete stvoriti jedino po južnoameričkom receptu: da sve protivnike pobijete, a prepreke sravnite sa zemljom.“
Šah – jebo sport gdje ne možeš ozlijediti koljeno i slomiti ruku, nogu. Ne zovu mene bezveze Gips. Sport nije da se misli. Za Janicu sam uvijek govorio da je rođena sportašica, jednostavna, čvrsta i stabilna djevojka koja se ne opterećuje suvišnim pitanjima te da se lako koncentrira samo na sport. Kao roditelj bio sam sretan što je Ivica načitan mladić, pjesnička duša, sklon filozofskim promišljanjima, glazbi. No kao trener znao sam da to nisu poželjne kvalitete za vrhunske sportaše. Stoga sam bio sumnjičaviji prema Ivičinim sportskim dosezima, to više što sam znao da mi je Ivica strašno nalik i da mu se uvijek mota sto stvari po glavi. Shvatili ste što sam htio reći. Za uspjet u sportu, moraš ne mislit. Zato šah nije sport.
Tekvando – Tek-van- što?
Tenis – sport koji može bilo tko igrati. Peruanac, Čileanac, Ganac, stranac.
Tenis, stolni – sport koji pogotovo bilo tko može igrati. Kinezi su pravi dokaz. Svi ga igraju.
Triatlon – evo lijepo ću vam metaforički reći što mislim o tom sportu i naravno usporediti ga sa skijanjem. Pazite, taj sport se sastoji od dva sata plivanja, dva sata vožnje biciklom i tri sata trčanja – sve skupa oni najbolji prođu stazu bez stajanja za otprilike 7, 8 sati. U skijanju vi prođete stazu za otrpilike 1 minut. Nema tu vremena za pogreške, svaka se stotinka broji. A ovi u triatlonu nastupaju cijeli dan, pa normalno da greške ne utječu na konačni rezultat. Tako recimo kada prelazite s plivanja na vožnju biciklom, možete komotno sjesti i šnjurati teniske, uopće vam špigete ne moraju biti postavljene. Ne treba biti brz, ima cijeli dan do cilja. A u skijanju, hop – i gotovo.
Vaterpolo – jebo sport u kojem ti je voda do grla. Imaš osjećaj da to nije sport, nego New Orleans poslije Katrine.
Veslanje – neki misle da je to zahtijevan sport, ali dajte ljudi, nisam ja vesla sisao, pa da povjerujem u te nebuloze. Veslanje je slično mačevanju, ustvari onomu što sam već rekao. Pravi veslači su bili robovi na rimskim galijama. Nije tu bilo 1500 metara pa onda odmor. Znate kako ovi naši Boraske i Skelini pušu kad dođu u cilj. Trese se jezero od njihovih puhanja, a onaj rimski rob bi veslao Mediteranom uzduž i poprijeko i to vezan lancima. Vezao bi ja Skeline lancima, pa da vidiš. Gadi mi se da su i oni nosioci olimpijske medalje kao i moji Ivica i Janica, a uopće je ne zaslužuju. Ma nijedan veslač ne zaslužuje ništa osim vrhunskog vojskovođu.
Post je objavljen 17.02.2012. u 14:27 sati.