Dobro jutro, dragi Bože!
Hvala ti na trenucima koje mi daruješ. Hvala ti na novom danu koji je već dobrano započeo. Hvala ti na misli koju sam pročitao za vrijeme današnje molitve Službe čitanja. Želio bih je podijeliti s drugima.
Čitali smo iz Rasprave o Prvoj Ivanovoj poslanici, svetoga Augustina, biskupa. I predivno je objasnio kako je naš život zapravo iščekivanje onoga što ne vidimo i u tom iščekivanju, u toj želji da susretnemo Boga i dođemo u Raj zapravo se naša duša širi.
"Čitav je život dobrog kršćanina sveta želja. Što želiš, to još ne vidiš, ali čeznuće te čini sposobnim da se možeš zasititi kad ugledaš to što želiš.
Kad želiš ispuniti neki prostor pa vidiš da je mnogo što imaš tu staviti, nastojiš prostor proširiti; tako širiš vreću, mješinu ili što drugo. Znaš koliko imaš staviti, a vidiš da je malen prostor pa ga nastojiš proširiti. Tako i Bog odgađajući povećava tvoju želju, želja širi naš duh, a širenje ga osposobljuje da može više zahvatiti.
Braćo, stoga čeznimo i bit ćemo zasićeni."
Dok sam čitao ove retke, pogotovo "tako i Bog odgađajući povećava tvoju želju", sjetio sam se jednog ministrantskog sastanka kada sam bio sedmi razred osnovne. Našeg voditelja fra Josipa, zamijenio je taj put fra Stjepko voditelj Frame. Dopustio je svakome da mu postavi jedno pitanje, a moj prijatelj Hrvoje koji je također bio sedmi razred upitao ge je zašto se mora tako dugo čekati da bi se ušlo u samostan i ne može se odmah sada, jer je on kao i ja imao želju uči u malo sjemenište nakon osmog razreda. I tada mu je fra Stjepko ovako nekako odgovorio: "Bog odgađanjem izvršenja tvoje želje, povećava tvoju želju. Ona biva još veća. U strpljivosti želja raste. I to je dobro. Povećava se tvoje zvanje."
Lijepo nam je on to odgovorio, ali nismo bili zadovoljni. Nismo kao djeca razumjeli što je to strpljivost. I evo tek sada, nakon što sam sigurno već desetak puta pročitao ovaj tekst koji se svake godine ponavlja, shvatio sam, možda ne potpuno ali malo bolje, što je to strpljivosti i kako ju Bog koristi da poveća našu želju za njim. Da, uistinu smo zaboravili biti strpljivi, već sve želimo instant - sad i odmah.
Sv. Augustin nastavlja: "Naš je život takav da se željama vježbamo. Toliko više nas vježbaju svete želje koliko svoje želje odsiječemo od ljubavi svijeta. Već smo prije govorili da mora biti prazno ono što se želi napuniti. Ako se želiš napuniti dobrom, prije zlo odbaci.
Recimo da te Bog želi ispuniti medom. Ako si pun octa, kamo će stati med? Treba izliti što je bilo u posudi, posudu očistiti, kadkada se treba namučiti dok je očistimo i operemo i tek tada je prikladna da se u nju nešto ulije.
Kad kažemo med, zlato ili vino, razumijemo što smo rekli. A ono što želimo izraziti, a ne možemo izraziti, naziva se Bog.No, opet, što smo rekli kad smo rekli Bog? Samo jednu jednosložnu riječ. Sve što smo mogli reći nije dovoljno. Otvorimo se, dakle, prema njemu, da nas ispuni kad dođe. Bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti kakav jest."
Post je objavljen 17.02.2012. u 09:08 sati.