Premišljajući svoja uvjerenja u posljednje dvije godine, uporno sam sebi ponavljao da vjerujem u osnovna načela, koja sam usvojio kroz studij filozofije i politike, sredinom 80-ih.
Pisao sam, da sam tada prihvatio "4. stupa" na kojima se zasniva svjetonazor zelenih, te da smatram da i dalje vrijede, iako su pokušaji stvaranja zelene stranke u Hrvatskoj krahirali i doveli do karikatura.
To su: ekološka mudrost, nenasilje, socijalna pravda i participativna demokracija.
Sad više u to ne vjerujem. To je krahiralo u posljednjih tjedan dana.
Nenaslije je sprdačina, ljudi te samo preziru i sprdaju se s tobom. Razumno je nasilje ograničiti, čak i ako si vrlo jak (uvijek postoji rizik u nasilju, netko te podlo udari s leđa, više slabih udruži se protiv tebe...), ali nekakvo "aktivno nenasilje " promovirati samo je mlaćenje prazne slame.
Demokracija mora biti ograničena, jer velika većina ljudi brine samo o svojim sebičnim i kraktoročnim interesima, većina onih koji tvrde drugačije su licemjeri, a manjina koji nisu - fanatici su, koji mogu biti opasni (idealisti su VRLO opasni, jer prelako požele svoje ideale ljudima u glavu utjerivati batinom).
Oni koji idu u politiku, žude za moći. Trebaju postojati razumni mehanizmi, da oni ipak ne podivljaju (ja ne žudim za moći, pa tu imam interes da se njih ograniči; to je protektivna, a ne razvojna demokracija).
Da bi društvo funkcioniralo, mora ipak biti ravnomjernija raspodjela bogatstva, ali na nešto zvano "pravda" nekako mi se više ne da pozivati. Riječ je izlizana, bez sadržaja. Radije jednostavno recimo da je to pragmatički razumno, dobro i za bogataše da ne budu okruženim masom bijesne sirotinje. (Uostalom, ja sam sirotinja, pa tu imam interes.)
Konačno, ekološki problem isu stvarni, razumno je poduzimati nešto zbog toga, mogu tu prodionijeti nekakvim svojim znanjima, makar širiti informacije, davati neke inicijative, pomagati neke ljude, ali osobno se neću više emocionalno angažirati. Ja ću živjeti možda još 20 godina, do svjetske katastofe vjerojatno još neće doći, djece nemam, dakle baš me briga. Civilizacija možda propadne, čovječanstvo će preživjeti, a ako i ne preživi nikakva šteta. Razvit će se možda za 10 milijuna godina evolucijom nova "sapiens" vrsta, sitnica u odnosu na trajanje univerzuma.
Nisam nikad mislio na sebe, zanemarivao sam osobni interes, velika većina ljudi naprosto će reći da sam budala, i u pravu su. Ali kvaka je, ne da sam bio altruist, ni pod razno! Tu i tamo sam nekim ljudima pomogao, ali ne zato jer sam to smatrao svojom dužnošću. Bio sam, i možda ću i ostati jer sam prestar i ne mogu se lako promijeniti, previše uronjen u IDEJE. (Ne samo puke IDEALE, gore sam spomenuo idealiste)
Moram temeljito promisliti što od svega što sam radio možda još ima smisla.
Ateist ostajem, sve vjere smatram smiješnim, mislim da na kraju "minimalna povelja humanizma" ipak stoji.
Post je objavljen 16.02.2012. u 14:43 sati.