U London sam stigla navečer. Vani je padao mrak. Naravno, padala je kiša, a ja bauljam po aerodromu i pratim ostale da bi lakše našla put van iz aerodroma. Nekome smješno, no ne i meni koja sam prvi put samostalno putovala avionom, prvi put u životu stigla u Englesku, a da me nitko ne čeka.
Plan je bio otići na vlak pa do centra. Ali me uhvatila takva panika da nisam pronašla nijedan znak ili uputu kako stići do vlaka (tek sam nekoliko mjeseci kasnije shvatila da sam morala ići drugim putem) pa sam zgrabila prvog taksistu koji je prolazio, utuvila mu svoju pretešku prtljagu i krenula putem Londona. To je bila glupost broj jedan. Potrošiti dragocjene pare na taksi. Ah. Dala sam mu adresu hostela u centru Londona i nadala se da će imati mjesta, jer me u protivnom čekala duga noć na nekoj postaji.
Nakon više od sata vremena vožnje, stižemo na odredište. Odahnula sam kada sam dobila svoju sobu koju sam dijelila s još troje ljudi. Odteglila sam svoju prtljagu i spremila se na spavanje. Srce mi je divljački lupalo i znam da sam samo razmišljala - ti nisi normalna, kud se upuštaš sama. Al kad nemaš druge, nemaš bogatog strica, pokrovitelja ili familiju na svim krajevima svijeta, moraš se snaći sam. Nema ti druge. Pogotovo ako je ambicija i želja da postigneš nešto sama jača od svega.
Ujutro sam uzela svoj Lonely Planet vodič u ruke i prvo pronašla obližnji internet cafe da se svima javim da sam sretno stigla i da nisam spavala na cesti. Plan broj dva bio je javiti se mentoru i javiti i njemu da sam stigla te da sljedeći dan stižem na posao, kako smo i dogovorili. A zatim sam sjela s novinama, jer plan je bio preživjeti tri mjeseca u Londonu, što znači da uz vrlo ograničeni budžet moram sebe prehraniti i naći čim jeftiniji smještaj. Neće biti ludih izlazaka i neće biti šopingiranja do besvjesti, to mi je otpočetka bilo vrlo jasno. Ja sam došla iskoristiti životnu priliku i nisam je mislila profučkati.
Pronašla sam najjeftiniji mogući market i najjeftinije moguće oblike prehranjivanja - hostel, eat-all-you-can Mr. Wu tipa restorana, itd. Nije bilo mjesta nekim restoranima, ali nije me to ni smetalo, jer ako njihovu hranu usporedim s našom, štrukli moje bake tisuću puta su bolji od bilo čega što sam tamo jela.
Preko telefonske govornice (jer nisam namjeravala trošiti pare na mobitel kad još nemam njihovu karticu) nazivala sam okolo i pokušavala pronaći neku sobu za vrlo male novce - skoro nemoguća misija. Meni je čak i hostel bio preskup. Vidjela sam sve - od sumnjivih dijelova grada, gdje su ulice bile prazne i samo je smeće letjelo po podu, a ljudi tajanstveno utihnuli kad me vidli da prolazim, do malih stančića na Oxford Streetu, gdje me veseli stariji gospodin uvjeravao da mogu s njim biti u stanu od 30 kvadrata, ali ne smijem zaključavati sobu. Hm. Dok si daleko od svih svojih, daleko od svega, nemaš nikog da te brani, da pazi na tebe. Samo si ti, tvoja hrabrost i moraš dalje.
I treći zadatak bio je skužiti kako ta podzemna uopće funkcionira. Stala sam i gledala ispred jedne od postaja i nakon nekog vremena odlučila - idem ja pješice, Covent Garden nije daleko, samo 15-tak minuta.
Sljedeći dan, obukla sam odjelo, uzela svoju torbu i krenula na prvi dan prakse. Covent Garden, here I come :)
Post je objavljen 16.02.2012. u 13:22 sati.