Prije dosta godina bila sam studentica s nešto malo jadne ušteđevine od studentskog rada. Kao dio posljednje godine na faksu, obaveza je bila odraditi praksu, iliti "internship". Mogla sam poći uobičajenim putem ostalih studenata i pronaći neko jadno mjesto, gdje će mi dopustiti da eventualno kopiram papire i kuham kavu, no ja sam sebi utuvila u glavu da hoću tu praksu odraditi u inozemstvu. Bilo gdje, ali u inozemstvu.
Jesam li imala dobra poznanstva ili rodbine vani? Ne. Jesam li imala bogatu obitelj koja bi mi lako sve platila i omogućila da to lako postignem? Ne. Jesam li dobila pomoć predavatelja na faksu? Ne.
Išla sam običnom logikom jedne ambiciozne i pomalo tvrdoglave djevojke koja je vjerovala da je to moguće. Ostale kolegice koje su bile oduševljene mojom idejom odmah su potvrdile da će i one probati postići to isto, a mogle bi i zajedno otići na praksu van. Prijavila sam se na projekt na faksu koji pomaže u financiranju studenata koji žele raditi i napraviti praksu u inozemstvu i već nakon mjesec ili dva obavijestili su me da su sredstva već podijeljena. Da. Nisam bila iznenađena. Story of my life - takve stvari obično su uvijek nekako pripadale drugima. S mjesecima je polako opadalo i oduševljenje kolegica koje su također namjeravale isto.
Pripremila sam životopis kako sam najbolje znala i umijela, gledajući, proučavajući sve moguće članke i savjete i primjere na Internetu. Zatim sam počela slati. Na sve strane. Nije bilo kriterija. Samo da nude praksu studentima. Poslala sam više od 100 životopisa. Možda i više. I nevjerojatno, ali dobila sam 3 ponude:
Španjolska. Ovo bi bio moj prvi izbor, ali ja ne znam španjolski (osim onog iz sapunica), a oni zahtjevaju da prije prakse od 3 mjeseca još 6 tjedana provedem u kampu kako bih naučila španjolski. Taj prvi dio se plaća, pa zato to odmah otpada, jer ja novaca za to nisam imala.
Armenija. Hm. Prvo sam pogledala na karti gdje se nalazi ta zemljica. Možda bi to bila dobra avantura i jedna zanimljiva životna priča, ali sam razmišljala i o posljedicama te prakse na svoju kasniju karijeru i životni put. Nekako se nisam mogla zamisliti da bih se poslovnim mogulima mogla pohvaliti da sam radila u Armeniji. Treći izbor ipak je prevagnuo.
Engleska. Čim sam vidjela da se radi o Londonu, to je bilo to. Obavila sam telefonski intervju i dobila praksu. Bila sam oduševljena. Kupila sam onda još skupu kartu, sredila papire, pripremila se informacijama o Engleskoj i Londonu, kartama i čekala dan polaska.
Na dan kad sam krenula na avion, sve je bilo super, još sam uvijek bila s ljudima koje poznajem, u državi koju poznajem. Oprostila sam se sa svima, odvukla svoj teški kovčeg i otišla na avion. Moram li napomenuti da je ovo bio tek moj drugi let avionom u životu, da je ovo bilo prvo samostalno putovanje avionom i da me nitko nije čekao na aerodromu u Londonu, niti sam imala rezerviranu kartu za prijevod od aerodroma do Londona, niti da sam imala rezerviran smještaj u Londonu s vrlo ograničenim budžetom za život? Sve mi je to buknulo u glavu kad sam sjela na svoje sjedalo u avionu. To je hrabrost, pomislila sam. Toliko sam to htjela, da nisam ni pomišljala na sve moguće probleme koji bi me mogli snaći.
I krenula sam u svoju životnu avanturu.
Post je objavljen 15.02.2012. u 13:40 sati.