Marketing
Romano Bolković
Osam je minuta po ponoći. 27. siječnja. Međunarodni je dan sjećanja na holokaust, proglašen Rezolucijom Opće skupštine Ujedinjenih naroda od 1. studenog 2005. godine. Nadnevak 27. siječnja uzet je u spomen na 27. siječnja 1945., kada su sovjetske postrojbe oslobodile najveći nacistički logor Auschwitz-Birkenau. U Zagrebu je prije dva dana otvorena Šoa Akademija. Ideja je projekta uključivanje židovske zajednice u edukaciju o holokaustu. Ništa prirodnije stoga no početi ovaj tekst o sjećanju na holokaust kratkom podukom: što je Šoa?
Citirat ću:
„Poslije 1945. godine židovski su jezikoslovci dugo u hebrejskom jeziku tražili riječ kojom bi nazvali užas što je zadesio židovski narod. U živom govornom jeziku Izraelaca takva riječ ne postoji. Nema je ni u brojnim biblijskim legendama ni u rječitim opisima stvarnih povijesnih događanja koje Biblija bilježi. Iako povijesni dijelovi Biblije obiluju ratnim strahotama, svakovrsnim nasiljem, ropskim patnjama i jezivim prizorima pustošenja, okrutnosti i strave, bibličari i hebraisti u tim opisima ipak nisu našli riječ adekvatnu onome što se Židovima u Evropi dešavalo od 1933. do 1945. godine. Našli su tu riječ tek u nekim apokaliptičkim vizijama starozavjetnih autora koji tom riječi – ŠOA – opisuju nešto neopisivo, stravični užas kakav se još nikad nije dogodio, ali prijeti da bi se jednom mogao dogoditi.
U sve 24 starozavjetne knjige, između gotovo milijun riječi, riječ ŠOA vjerojatno je najrjeđa i pojavljuje se svega pet puta: dva puta kod proroka Izaije (10,3 i 47,11), jednom u knjizi o Jobu (30,3), jednom u psalmima (Psalam 35,8) i jednom kod proroka Sefanije (1,15). Talmudisti i drugi židovski interpretatori Biblije u srednjem vijeku, u kojem su se židovskom narodu također događala neizreciva stradanja i patnje, držali su da riječ ŠOA zapravo i nije obična riječ kojoj se može naći adekvatna definicija, jer podrazumijeva užase još neviđene i neobjašnjive. I ono nekoliko starozavjetnih autora koji su tu riječ upotrijebili bili su svjesni njene neobjašnjivosti, pa su je redovito dopunjavali sinonimima: propast, pustoš, pustinja, opustošenje, uništenje, nesre¬ća, zlo, opustjela ruševina, muka i muk, strahota i strava, jeza i užas. Svaki od tih sinonima podrazumijeva se u riječi ŠOA, ali nijedan ne obuhvaća cjelinu toga pojma, neshvatljivog i neopisivog: "Zlo će te snaći, nećeš ga presresti, oborit će te nesreća, nećeš je odvratiti, doći će na te propast iznenada, nećeš je predvidjeti." (Izaija, 47,11)“ (iz knjige Holokaust u Zagrebu , Ivo Goldstein - Slavko Goldstein, u Zagrebu 2001, 3-23.)
Posljednje dvije godine proveo sam Im Zwischenland, na putu između Zagreba i Berlina. Berlin i Zagreb svojevrsni su dvojnici. Berlin je europski grad koji je pripustio Balkan, Zagreb je balkanska palanka koja nikako da uđe u Europu. Berlin je zagovornik vječnog bivanja, nastajanja, mijena, kao Heraklit; Zagreb je poput Parmenida, zaokružen u nepomućenosti svoje panonske statike. Berlinom odjekuje tehno, Zagrebom turbo. I Berlinčani i Zagrepčani prepotentni su, no prvi s razlogom: kao što je govorio kanonik Vramec, Purgeri, nemajuć puno, hvastaju se. Hildegard Knef pjeva o berlinskoj „njušci“, i upravo Schnauze karakterizira berlinski profil: bez dlake na jeziku, samosvjesan, izravan, duhovit, Berlinčanin je karakter. Na ulasku u Zagreb, nasuprot, trebalo bi pisati: Svi događaji i osobe u ovom su gradu izmišljeni, i svaka je sličnost sa stvarnim ljudima i zbivanjima sasvim slučajna. No Berlin i Zagreb imaju nesretnu poveznicu: to je Bildungsbürgertum. Ta riječ oznacava gubitak obrazovane srednje klase: u Zagrebu taj sloj unisti svaka nova revolucija, a u Berlinu je on devastiran deportacijom i holokaustom Zidova. U Berlinu se to ne samo priznaje, nego i vidi: Memorijalni centar holokausta izgleda kao metonimija Berlina: i sam je monument, poput Berlina, naglaseno horizontalan, sugerirajuci da je upravo ovdje ono sto Berlinu nedostaje.
Tu slicnost prestaje: Berlin je tog gubitka, za razliku od Zagreba, svjestan. Na tu ce vas cinjenicu upozoriti – naglasavajuci je kao svoj kulturni i drustveni nedostatak – cak i pri najpovrsnijem razgovoru o najprominentnijoj berlinskoj aktivnosti: Berlin je umjetnicki centar svijeta, no takvim ga ne cini zastrasujuca energija nepreglednih kulturnih praksi, nego upravo kriticka svijest o vlastitim manama.
Drugi narodi zive nevino, u sebi i za sebe, kao rude ili meteori. Njemacka je sveopce zrcalo koje sve upija, svijest svijeta (das Weltbewusstsein), kaze Borges u fus-noti price Deutches Requiem. Doista, Nijemci su na narocit nacin suoceni s vlastitom usudom: vise od ostalih nacija, Nijemci su tamnu stranu svoje povijesti izlozili svjetlu dana, a kako je Berlin i kao glavni i kao podjeljeni pa reunificirani grad sinegdoha Njemacke, za Berlincane bi mirne duse mogli kazati da su vise od ikoga suoceni s moralnim dilemama inherentnim nacionalnom identitetu. U tom smislu Berlin je uistinu svijest svijeta i zasluzuje nasu netrimicnu paznju.
Postoji stoljeće stara, složena, sveobuhvatna definicija Berlina lucidnog publicista Karl Scheffler u njegovom djelu 'Berlin – sudbina jednog grada': „Berlin, proklet uvijek ponovo postajati i nikada ne biti.“ Možda i nije presmijelo odatle zaključiti da u Berlinu ima nešto spasovno: Sv. Augustin zamišlja pakao kao vječno umiranje, stalno nestajanje između života i smrti; Scheffler, nasuprot, 1910. Berlin doživljava kao mjesto osuđeno na vječno nastajanje, čije je prokletstvo da nikada ne bude. To vjecno ponovno postajanje nije uvijek izraz volje tamosnjega zivlja: Berlin se i dandanas preporadja iz ruina povijesti koja drugdje kao da je odavno minula ili zamrla. U Berlinu proslost nije prosla: Berlin je kao nocno nebo, simultanost nebrojenih proslosti. Fosterova kupola Reichstaga ne dopusta nam zaboraviti nacizam; ostaci Zida, ili njegovo odsustvo, komunizam.
Ali gradovi nisu muzeji: gradove ne tvore zgrade, nego ih cine gradjani koji stalno iznova redefiniraju svoje mjesto na zemlji. U Berlinu gradjani na narocit nacin odlucuju o prostoru svoga zivota, jer Berlin je vise no gradjevinama i ulicama, urbanizmom i arhitekutrom, odredjen njihovom simbolikom i memorijom mjesta: u Berlinu zgrade nisu nekretnine, jer je Berlin povijesno minsko polje, i svako zadiranje u urbano tkivo grada izaziva bolnu kontroverzu.
Gradovi, ponavljam, nisu muzeji, i pitanje obnove ili rusenja, ocuvanja ili razvoja, u Berlinu je beziznimno ideoloski prijepor, politicko pitanje, in ultima linea: problematiziranje nacionalnog identiteta. Jer taj nesigurni identitet zapitan za monumente i ruine zapravo pita: Sto sacuvati? Odgovor na to pitanje, bez obzira bio on inspiriran nostalgijom, zeljom za prestizem ili pukim interesom kapitala, odrazava duboka uvjerenja o nacionalnom identitetu: za neke Berlin je povrh svega grad pruskog militarizma, reda i racionalnosti, za druge birokratski upravljanog genocida, za trece odvaznih eksperimenata u arhitekturi, grad intelektualne i artisticke boeme, politicke i seksualne otvorenosti... in summa, Berlin je zrcalo ne samo njemacke povijesti, nego ponajprije stalne refleksije o njoj. Berlin je mjesto suocenja Njemacke sa samom sobom, no buduci da podjela Berlina nije izrazavala samo podjelu Njemacke, nego i svijeta, Berlin je jedinstveno mjesto na svijetu, mjesto na kojemu i svijet dolazi do vlastite samosvijesti: Weltbewusstsein.
U svom prvom tekstu u „Objektivu“ napisao sam da poput ljudi, i države imaju svoju potisnutu tajnu: pitao sam se vrijedi li za nasu povijest da paralelne i iskljucive istine supostoje praveci se da jedna za drugu ne znaju, opomenuvši da bi ovu potisnutu tajnu povijest(i) valjalo sto prije rasvijetliti, jer ce suocenje s njom biti to bolnije sto je snaznije potiskujemo.
Mi se naime nikada nismo suocili s cinjenicom da smo u dva svjetska rata bili na krivoj strani; mi se nikada nismo suocili ni s cinjenicom da su oba totalitaristicka zla XX. stoljeca u nas imala autohtone inacice; mi se, da skratim, sasvim dosljedno izbjegavamo suociti i s istinama dogadjaja kojima smo i sami bili svjedoci, štoviše često i sudionici.
„Po našem dubokom uvjerenju mir i stabilnost na zapadnom Balkanu održat će se samo ako postoji zajednička europska perspektiva“, izjavila je Angela Merkel nakon susreta s predsjedikom Ivom Josipovicem. Govoreci o Balkanu, Merkel je zapravo progovorila o Njemackoj, varirajuci opsesivnu njemacku temu nepovratnog utapanja nacije-države u EU, ne bi li se izbjegao Vergangenheitsbelastung, fatalno breme proslosti.
O tom bremenu pisao je Dominic Boyer: „Tijekom srpnja 1997 imao sam priliku dva sata razgovarati s tadašnjim njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom. Kohl, jedan od velikih graditelja duha europejstva... ukazao je na naglasak koji njegova administracija stavlja na Europsku uniju i procese europskih integracija kao "jedino moguće rješenje za njemačku povijest". Kohlova se poanta nalazi u tome da se pitanje o povratku njemačkom autoritarizmu može trajno riješiti jedino tako da se Njemačka utopi u Europi.“
Njemacka se ipak u bitnom razlikuje od Balkana: danasnji narastaj Nijemaca Vergangenheitsbelastung ne osjeća kao krivnju za počinjena zlodjela predaka, koliko kao strah da će se prošlost ponoviti u budućnosti; u nas, naprotiv, buducnost je vec prosla: povijest se, kao farsa, ponovila u ratu cija je jedinstvenost upravo u tome da se tragicnost njegovih zrtava nahodi u cinjenici da su zrtve farse. Je li onda uvjerenje Angele Merkel osnovano? I je li narativ u skladu s kojim se Hrvati nikada nisu suocili s nasljedjem ustastva i odgovornoscu za zlocine pocinjene u WWII samo reaktivna tvorba srbijanskog radikalnog nacionalizma?
Savjetnik predsjednika Josipovica, dr.Dejan Jovic, u svojoj studiji o Hrvatskoj u socijalistickoj Jugoslaviji kaze: „ Zbog tereta koji je novoj hrvatskoj republici u naslijeđe ostavila NDH i njen ustaški poredak, Hrvatska je bila u specifičnoj poziciji u odnosu na sve ostale republike... Jedino je u NDH, naime, uspostavljen sustav represije kojeg su organizirali i nadzirali (...) domaći fašisti.... U drugim okupiranim zemljama, represiju su provodili uglavnom okupatori, pa je s njihovim porazom (...) postalo moguće teret zločina počinjenih za vrijeme tog rata prebaciti na vanjske faktore. U Hrvatskoj su, međutim, koncentracijske logore (uključujući i najveći – Jasenovac) vodile domaće snage...“
Kako je onda Hrvatska nakon WWII izbjegla optuzbu za genocid, stovise sasvim beskonfliktno konstituiravsi svoj nacionalni identitet?
Govoreci o postnacionalnoj identifikaciji kao sredstvu rasterećenja bremena prošlosti, Borneman navodi da je DDR do identiteta došla kao dio internacionalne socijalističke konstelacije sa SSSR-om u središtu, naglašavajući pritom internacionalno bratstvo i jedinstvo. Jovic to tvrdi za Hrvatsku: socijalisticka se vlast zasnivala na politici bratstva i jedinstva, koja je podrazumijevala ravnopravnost svih naroda u tadašnjoj Jugoslaviji, koja se, naglasava Jovic, odnosila i na interpretaciju nedavne prošlosti: „Kolektivne zasluge su se priznavale i isticale, ali se kolektivna krivica odbacivala. Isticalo se da su svi jugoslavenski narodi, pa dakle i Hrvati i Srbi iz Hrvatske – dali golemi doprinos oslobođenju zemlje, te da niti jedan od njih nije podržavao fašizam.“
Perspektiva, tj. buducnost, ono je sto oslobadja od bremena proslosti, ali i jamci mir medju narodima Balkana, kaze Merkel. Zanimljivo, no to su mislili i Tito i Partija: budućnost - vizija socijalizma - povezuje jugoslavenske narode, a prošlost ih dijeli. Jucer socijalizam, danas kapitalizam, u srcu su politickog identiteta naroda koji bi, jucer u Jugoslaviji, sutra u EU, trebali zivjeti stabilno, u miru zapadnoga Balkana. Nesto mi govori da je to iluzija, stovise zabluda. Sto to? Vergangenshetisbelastung. Breme proslosti. Notorna cinjenica da se narodi i narodnosti ovoga podneblja nikada s tim teretom nisu suocili i tog se nasljedja oslobodili. Ili, kako tvrdi nagradjivani srpski pisac Matija Bećković: Ćeraćemo se još. Odvratna pomisao; bježim u sjećanja…
Sjećam se Prvog maja 2010.; prošetao sam negdje oko podneva središtem Zagreba: prazan grad. Vrativši se kući, na profil Facebooka stavio sam isječak iz filma „Kuhle Wampe“, snimljenog u Berlinu početkom tridesetih; za taj prvi proleterski film scenarij je napisao Bertol Brecht. Kuhle Wampe je bilo ime kampa za šatore na Müggelseeu, no naslov ujedno sugerira i prazan želudac, jer wampe na berlinskom dijalektu označava i želudac. Nekoliko dana prije, za Uskrs, doručkovali smo na jednom vrlo sličnom berlinskom jezeru, i svježina me je te reminiscencije potakla na naročitu šetnju Berlinom: počeo sam u mislima povezivati meni i intimno značajne berlinske toponime s njihovim nekadašnjim žiteljima. Ubrzo je grad - moj virtualni Berlin koji je u trenu postao stvarniji od stvarnoga Zagreba - vrvio zanimljivim likovima.
Moja berlinska adresa koječime odaje počast Immanuelu Kantu, pa je tako nedaleko stana ‚Kant Kino‘, mala kino-dvorana koja ni po čemu ne bi bila posebna, da nije njena vlasnika: kupio ju je Wim Wenders, ne bi li je spasio od propadanja; jednostavno, veliki je redatelj sentimentalan spram kina naših mladosti, relikta epohe koja je nestala u industriji multipleksa, i pokušao je Berlinu priskrbiti taj mali memento na romantične dane onoga što smo mi znali kao film. Krenem li na suprotnu stranu, u pet minuta stići ću do Savignyplatza: poznat vam je po arkadama u kojima je Bob Fosse snimao „Cabaret“. Tu, unutar arkada, nalazi se knjižara u kojoj sam prošloga tjedna kupio vrtoglavo djelo posvećeno Kubrickovom „Napoleonu“, najvećem nesnimljenom filmu. Na broju 5 živio je George Grosz; prisjećam se mnogih stvari ali pamtim jedan doživljaj: razgovor s maestrom Igorom CC Kelčecom o Neuen Sachlichkeit, neposredno nakon njegove njemačke faze – ne znam može li itko hodati Berlinom a da ne pomisli na Grosza ili Ruttmanna.
Na par koraka dalje od spomenute knjižare ulica je čudesno lijepog imena: Bliebtreustraße; Bleibtreue je imperativna forma i znači: Ostani vjeran! Tu, na broju 15, živjela je Tilla Durieux, zagrebačka sugrađanka: „članica Reinhardtova Deutsches Theater u Berlinu i jedna od najslavnijih njemačkih glumica s početka 20. stoljeća. Dolaskom Hitlera na vlast emigrirala je u Švicarsku, potom stigla u Opatiju, a od 1938. do 1955. živi i djeluje u Zagrebu“, kaže o njoj skromna enciklopedijska natuknica…
Tog prvog svibnja Ivan Pavle II proglašen je blaženim; tog prvog svibnja bio je i Jom Hašoa. Povezujući mjesta i osobe, sjetio sam se da sam u ‚Memorijalnom centru holokausta‘ nedavno presnimio izloženu fotografiju malog dječaka i njegovog medvjedića: dječak se zvao Adalbert Berkovics. Bio sam mrzovoljan toga dana; mrzovolja je bila porod posebne okolnosti: uz sam rub polja betonskih stela – 2711 blokova izrađenih od graffiti-proof cementa, što jamči tvrtka 'Degussa', suvlasnik kompanije koja je izrađivala famozni Ciklon B – proteže se niz Imbissa koji trže preskupe hamburgere, prejeftine suvenire i strašne uspomene: tih par lokala koji ni na Jadranu ne bi dobili uporabnu dozvolu - naprosto stoga jer nemaju sanitarije – iz nehata od memorije čine turizam, od žrtve – atrakciju. Spram Eisemanovog designa ionako imam ambivalentan stav – estetizacija zla, simbolička ispraznost… - no ovaj me je ugostiteljsko-turistički bonus dotukao: priznajem, ovo je mjesto na kojem me je Berlin prvi puta iznevjerio. Sišao sam u u tmine odaja Memorijalnog centra i ugledao nešto na što nisam bio spreman, na što se nikako ne možete pripremiti: ugledao sam sliku Adalberta Berkovicsa.
Adalbert Berkovics pogubljen je u plinskoj komori kad mu je bilo samo pet godina. Gledao sam u tu nevjerojatnu fotografiju očajnički pokušavajući nešto promijeniti: u večeri kad se svijet prisjeća na Šoa, ja sam pokušao oživjeti barem uspomenu na maloga Adalberta. Virtualni je svijet obimniji, potpuniji od svakodnevne realnosti – u času sam pronašao "Auschwitz Album" i biografiju osoba s fotografije na kojoj se pojavljuje i mali Adalbert: 27. svibnja 1944, Irina Berkovits, u dobi od 37, njezina kći Elly, 15 godina, i sin Adalbert, 5 godina, bili su deportirani iz Mađarske. Elly je odvojena od svoje obitelji tijekom procesa selekcije. Majka i brat poslani su u plinske komore; Elly je odabrana za prinudni rad. Nikada više nije vidjela majku i brata. Napisao sam o tome bilješku i stavio na Facebook.
Godinu i pol kasnije, skrolam niz Timeline, tražeći Adalbertovu fotografiju u albumu svoga života. Dolazim do slike: mali mornar i njegov plišani medo.
U Berlinu sam proveo neke od najsretnijih trenutaka svoga života. Susret s uspomenom na Adalberta Berkovicsa, jedan je od najtužnijih.
Post je objavljen 14.02.2012. u 09:22 sati.