Marketing
ZIMSKE ĐAČKE IGRE
Mama je govorila: „Otišla se djeca rodlati.“
Danju bi se sanjkali niz Mustajbegovo (brdo), a noću, dok bi starija ekipa odlazila strmim putem ka obližnjem selu Vranjska, omiljena staza mog društva je bila u centru grada.
Titova ulica je gornjim i donjim dijelom bila strma. Taj gornji dio smo zvali „uz varoš i niz varoš“ i spajao je korzo sa Domom kulture, zdravlja i kinom. Saobraćaj se kretao u jednom smjeru, a kako su tad auta rijetki imali, a mi se rodlali u sumrak, gotovo da ih nije ni bilo na cesti. Dečki bi upravljali, a nas dvije ili tri, ovisno u dužini saonica, rukama oko struka bi se vezale za njih. Ponekad bi se zadnji „otkačio“ a često i svi popadali, no kako su ulice bile uvijek zimi prekrivene debljim slojem snijega, padovi nisu bili bolni. Opasnost je prijetila od ligura, „vozila“ ručne, majstorske izrade koje su mnoga djeca tog vremena imala. One su zbog svoje metalne konstrukcije bile daleko teže i brže od drvenih sanjki čije smo limene šine često šmirglali i mazali da povećamo brzinu. Bojali smo se „sudara“ s ligurama. Također smo se bojali dijelova ceste koje su ljudi zbog prilaza kućama posipali pepelom. Lug nas je usporavao, skretao s puta i često uzrokovao jača prevrtanja. A ako su iza još jurile ligure, prijetile su i ozljede.
(ovdje sam napravila pauzicu da mi kuma potvrdi s čim smo mazali „potkove“ sanjki, 
)
Stiže prvi SMS:
„Slaninom hahaha! Dobar je i sapun, ali traje prekratko.“
A ubrzo i drugi:
„Hahaha, slanina berićetna, dovoljno je malo na kožici, podmiri svu djecu iz ulice!“
Hvala, kumo 
Bezbroj puta bi se popeli i spustili sanjkama uz onaj neizostavni povik: Čuvaaaj! A onda, zasićeni tim dijelom staze, nastavljali bi se korzom vući i gurati. Ipak si trebao biti viđen i na zimi prorijeđenom korzu. Tu bi se već polumokrih čizama i rukavica, a počesto i kapa koje je uz pahulje pogodilo bar desetak usputnih gruda, malo odmarali, i nastavili spust donjim dijelom Titove, pored džamije do gradskog drvenog mosta. Kada smo počeli pušiti, tu bi uz Unu, na snijegom obučenim vodenicama popušili po dvije cigarete. Po povratku, prije odlaska kući, spustili bi se još nekoliko puta kraćom ulicom od Gradske kafane do zgrade gimnazije i milicije, i tu se napili nikad smrznute vode na gradskoj česmi, Idrinovcu. U školskom dvorištu, potpuno prekrivenom snježnim slojem od najmanje pola metra bi se „slikali“. To je ono kada se bacate leđima u snijeg ostavljajući otisak svoga tijela na njemu. Pokušaji „šopanja“ snijegom bili su strogo zabranjeni.)) 
))
Otisci, slike, najčešće nas sedmero, i smijeh, beskrajan i veseo, crtali su tragove u tišini bjeline.
„Slikanje“ je bilo zadnja etapa zimskog noćnog provoda. Potpuno mokri, razilazili bi se kućama. Tamo su nas čekali roditelji, a mene zadnjih godina samo majka. Izula bih se pred vratima stana, ušla u kuhinju i na neku staru ponjavicu ili novine pored špareta na drva složila mokre čizme, rukavice i kapu da se suše. Na naslon kuhinjske stolice bih objesila đubretarac ili šuškavac vindjaknu i prebacila šal. Sve se to trebalo osušiti do sutrašnje škole ili ponovnog izlaska. A majka nikako, čak ni iz praktičnih razloga nije voljela da sestra i ja nosimo gumene čizme; znam i zašto, ali za ovu priču nije bitno. Govorim to jer su se kožne čizmice teško sušile, pa sam jedne čak u velikoj žurbi gotovo zapalila sušeći ih u rerni. Mokre čarape i hlače ( farmerke ili helanke) zamijenila bih suhim, složila na drugu stolicu i pridružila se majci.
U dnevnoj sobi, koju je grijala manja (čini mi se br.3) „Plamen“ peć, čekao me čaj, lipov ili šipkov, prženice (pofezne) ili prevrta (deblja palačinka po bakinom receptu), i pekmez od šipka ili drenjka. Malo bih zgrijala promrzle prste uz peć, nešto pojela i skupila se na kauču uz majku. Ona bi mi protrljala hladne noge, pokrila dekom, utišala radio, a kasnijih godina televizor, i pitala:
„Kako je bilo? Smrzla si mi se...Je li baš sva zadaća gotova?“
Snježne zimske noći bile su mi uvijek jednako lijepe. Znam reći da volim snijeg, a zapravo, volim te naše zime. Volim sjećanje, ali i mogućnost...
Zabave u snijegu, u istom društvu trajale su desetak godina. Odlaskom na fakultet, ulijenili smo se i još samo ponekad, nostalgično, okupljali na sanjkanju.
Naši novi tragovi u snijegu vodili su do hotela ili nekih toplijih mjesta zabave, a mene je uz istu Plamen peć čekala doma sama, već usnula majka.
Post je objavljen 11.02.2012. u 00:04 sati.