U mom starom kraju maškari su bili skoro pa obvezni te se toj zabavi prilazilo kao važnom zadatku i svake godine su unosili radost u srcima malih i velikih. U tim vremenima je i nastala ova moja pjesmica, meni draga uspomena.
Maškarada
Evo maškari, evo maškari,
čuje se graja, zvona, trumba,
razbucana roba i klobuk stari
a naoružani do zuba.
Beštimaju, viču, traže jaja,
slaninu, kobasice ili para
za kolovođom su mladi i snaja
za njima đede i baba stara.
Karnevao na magarcu jaše
sudac i straža ga paze
i ostali što klince straše
klateći se ulicom prolaze.
Sva su usta od uha do uha
jer sreću čine male stvari,
mačka Buhoslava crnog ruha
nemilo goni kučak stari.
Đede vata žene za guze
one kao: 'nemoj vraže stari',
a baba zavrne rukav od bluze
pa ga u „mjesto“ šakom opali.
Gle onoga poznat mi je nos
kaže Mare Stani do sebe.
Kakvi je nos takvi je ponos
bi' će da je skakao na tebe.
O trag ti se iskopao
ti ćeš vrijeđat moje poštenje
po tvome se trbuhu valjao!
I obali je na kamenje.
Volio bi da su svaki dan,
i ja bi tako mi čaše,
s njima nestane i jal i sram
jer pod maskama sve je lakše.
Post je objavljen 10.02.2012. u 00:19 sati.