Protekle dvije godine odlazimo na raznorazne masovne turnire diljem Europe. Radi se o isključivo natjecanjima za mlađe kategorije. Prvo su počeli s time u Austriji i Španjolskoj. Danas imamo to u Novom Sadu, Zagrebu, Pragu, Budimpešti.... I odemo u Novi Sad i redovito se vratimo s medaljom. Jel nam je to odbojka živnula. Tako bi izgledalo. Više od 50 različitih ekipa slatkorječivih imena. Imamo danas ogromne škole odbojke.
I mi u Osijeku već godinama, pa i u mom klubu imamo više od 100 djevojčica. No, onda imamo kod djevojčica koje izlaze iz osmih razreda 15 do 20 igračica koje traže svoje mjesto u starijim kategorijama. Sve su igrale na raznim prvenstvima. Donijele medalje. Imaju dobru tehnku, pucaju. No, tada netko u selekciji treba reći da mu od svih njih treba tri. I to u pravilu tri višlje igračice. Mora se imati na umu da djevojke nakon 15 godina starosti više ne rastu. Odnosno dobiju na visini možda par posto. Pa tako djevojčica od 160 cm naraste možda pola cm. Ona koja je visoka 184 cm u 15 godini izvući će još neka dva centimetra. No, kod obje se djevojke dogodio isti postotak rasta. Međutim. Ova od 184 cm igrala je srednjaka na tim turnirima. Otišla je na servis i zamjenila ju je jedna brza, okretna curica od 160 cm. I onda se vrati nazad u prvu liniju i skače nešto na blok i ne dobije ni jednu loptu na sredini. I u prvom razredu srednje škole ona nije iskoristiv igrač. A kod nas treba igrati u budućnosti pucača primača.
Međutim, svi mi volimo rezultate. Kada se vratite u svoj grad s turnira u Beču, Klagenfurtu, ili Novog Sada i Zagreba s medaljom, o vama pišu novine, roditelji vas slave i vi kao trener živite slavu. Međutim, ozbiljan klub kojemu je cilj stvaranje svojih igračica mora ići na takve turnire s djevojkama visine od 175 do 185 cm u starosti koje diktira izlazno godište u mlađe kadetskoj kategoriji. I sada ako napravite takvu selekciju i dođete na natjecanje u toj kategoriji one još uvijek ne mogu parirati onim malim djevojčicama koje su tehnički za sada bolje, sve bolje u tehnici svladavaju zbog bolje kordinacije i sporijeg rasta ekstremiteta. Ove male bolje i serviraju, i što je još važnije mogu na mreži od 210 cm pucati. I kao trener dobre selekcije visokih djevojčica izvrnuti ste ruglu. Čak i roditelji prestanu vjerovati da dobro radite. Jer misle da onaj drugi bolje radi. A istina je da on radi s djevojkama koje u toj dobi jednostavno moraju imati bolji tehnički rezultat. A najgore što se u glavi visokih djevojaka događa, je jedan šum. One sebi više ne vjeruju. Misle da nisu za ništa.
Ove godine sam jednu djevojku koja je tako bila stalno srednjak stavio na četvorku i cijela okolina me u čudu gledala. Spremno sam u 2.hrvatskoj ligi s njom i gubio. Ali njezin smeč i obrana je rapidno rasla u plus. I dalje u nevjerici svi gledaju. Jedan mi je kolega trener rekao da za to treba imati živaca. Ne treba. Ne treba do njihove 17 godine opterećivati ih pobjedama pod svaku cijenu. Treba s njima strpljivo raditi i igrati. Sjećam se kao dječak još u sedmom razrednu kada smo tadašnji pioniri osječkog Željezničara došli na prvenstvo Hrvatske u Rijeci. Došla je tadašnja ekipa Mladosti montera s djevojkama i dječacima i od svih su izgubili. Bili su posljednji. No, djevojke su čak jedva hodale između stolova u restoranu. Potipale se. Ispadale im stvari. Izgledale su visoke, smješne i štrkljave. No, tadašnji stručnjaci tog kluba imali su viziju. One su tada bile posljednje. Ali iz te šestorke za četiri godine u postavi reprezentacije Jugoslavije bile su Danijela i Tanja Bilbija, Lada Šnajder a slijedeću godinu se toj ekipi pridružila još i Mirjana Jelovčić. Jedno vrijeme sve četiri su bile u šestorci seniorske reprezentacije Jugoslavije. Složit ćemo se da je to strašno dobar rezultat bio. A ponavljam. U osmom razredu su bile posljednje na prvenstvu Hrvatske. Možda sam zla ptica, ali i srpskoj odbojci prijeti propast upravo zbog školi odbojke. Od 100 djevojčica u našim školama odbojke, u našoj prvoj ligi igrati će jedna. Ali veći problem je što zbog nekih rezultata u mlađim kategorijama nećemo dozvoliti da igra nekoj djevojci koja je visoka. Škole odbojke da, ali i što ranija selekcija. Morali bi imati snage roditeljima reći jednu tešku rečenicu. Ono, barem negdje u šestom razredu.- Vaša djevojčica će naučiti sve u odbojci, ali neće moći igrati jer će biti jako niska, i tada će i ona i vi biti razočarani.
I danas će s pet godina sve primiti na gimnastički trening. Ali vjerujte u 2. razredu osnovne škole ih više neće pustiti na sprave ako konstitucijom nisu gimanstičarke. Međutim, i mi, a to sada rade i Srbiji, zbog krize radimo škole odbojke da osiguramo honorar za naše trenere. Pa računamo 20 djevojčica puta 20 ili 30 eura i zbrinuli smo jednog od nas. I to je u redu, ali moramo pribilježiti da nismo fer prema odbojci i prema djeci koja u srednjoj školi više neće moći tražiti novi sport. I zato treba podvući. Napraviti prvu selekciju i tada s njima raditi školu odbojke, i svu situaciju otvoreno i iskreno objasniti roditeljima. Sjetimo se da je dr.sc.Vladimir Janković s ekipom Azene došao na mlađe kadetsko igrajući sistem 6 :0. Pa je i Sena Ušić morala koju loptu dići, morala je primati servis, blokirati, igrati obranu. I danas iz te ekipe zato i imamo Senu Ušić u hrvatskoj odbojci. Sjećam se i kada mi je prije dobrih 20 godina došla na trening jedna djevojčica u šestom razredu. Trči na zagrijavanju i padne. A ona se smije. Jedna prijateljica kaže – treneru! Ništa to, to se njoj često dogodi da se zaplete o svoje noge. Ona je jedina iz te dvorane poslije igrala odbojku u 1.hrvatskoj ligi.
Post je objavljen 08.02.2012. u 23:05 sati.