Pregled posta

Aboridžini Australije nakon dolaska Cooka

I tako je James Cook nakon dugog putovanja stigao 1770. godine na svom brodu Endavour do obala Australije.
Rt do kojeg su prvoga doplovili, na jugoistoku, nazvao je Point Hicks po čovjeku koji ga je prvi ugledao. Krenuli su prema sjeveru i nadjenuli imena mnogim mjestima; Botany Bay zato što su botaničari tu pronašli nove biljke, Port Jackson po admiralu mornarice. Na samom sjevoristoku su se nasukali na koraljne grebene, ušli u obližnju rijeku i svoj spas nazvali Endavour po nasukanom brodu, a grad koji je kasnije tamo osnovan je nazvan Cooktown. Kad je brod popravljen, otplovili su dalje prema sjeveru i prije nego što su napustili australske obale, Cook je u ime Kraljevine položio pravo na cijelu obalu koju su upravo obišli. Činjenica da je ekspedicija tamo susrela neke ljude, nije pritom bila bitna. Kolonijalistu su odlučili da je Australija terra nullius, ničija zemlja koju su smjeli prisvojiti. Nije bilo bitno da su sva ta mjesta imala nazive u nekoliko stotina različitih jezika kojima su govorili Aboridžini. Nije bilo bitno da su ti ljudi već desecima tisuća godina imali uređene vlasničke odnose, određene pjevanim stazama.
Morat će proći 222 godine od dolaska Cooka do dana kada nasljednici kolonijalista budu priznali da je terra nullius ipak bila nečija prije 1770. i morat će proći samo nešto malo manje od toga da Aboridžini postanu ravnopravna ljudska bića koja se broje u popisima stanovništva Australije. Naime, u prvom ustavu Federacije, 1901., postojala je odredba po kojoj se u nijednom prebrojavanju stanovništva na nivou federacije, pojedinih država ili bilo kojeg dijela Australije, neće uzimati u obzir Aboridžini. Ukinuta je 1967.
Muzej Australije u Sydneyu ima cijeli jedan dio posvećen Aboridžinima gdje osim što predstavlja njihovu kulturu, progovara o mnogim nepravdama učinjenim tom dijelu stanovništva. Mnogo ih je, ali možda jedna od najtužnijih priča je ona o tzv. ukradenim generacijama. Tijekom razdoblja od oko 100 godina, sve do početka sedamdesetih 20. stoljeća, sustavno su mnoga aboridžinska djeca odvođena iz svojih obitelji pod pokroviteljstvom raznih crkvenih misija i državnih agencija. Sve je to bilo u ime spašavanja djece od bolesti, života u nečovječnim uvjetima, spašavanja od izumiranja, ali i straha od miješanja aboridžinskih gena s bijelima. Neka istraživanja su pokazala da odvođenje djece u bjelačke uvjete nije donijelo ništa dobroga. Naprotiv, izgleda da su takva djeca odrasla puno nesređenija i u svakom slučaju, nesretnija nego ona koja su ostala u svom okruženju sa svojim roditeljima.
Čak je i službeno znanstveno mišljenje u jednom trenutku bilo da su Aboridžini niža ljudska vrsta i sustavno su pokušavani biti uništeni. Međutim, to se nije dogodilo. Ima ih puno manje nego nekada, ali uz puno napora postaju ravnopravni. Naravno da postoji dobar postotak priznatih i poznatih članova te zajednice i mnogi od njih paralelno pokušavaju održati živom aboridžinsku kulturu. Ono što je nekada bilo čudno, drugačije i nepoželjno, sada postaje IN. Tako će slike pojedinih aboridžinskih umjetnika postići vrtoglave cijene, zahvaljujući čemu se svašta pokušava skupo prodati.
Jedna scena iz malog mjesta Kuranda na sjeveroistoku mi se urezala u sjećanje. Ušla sam u galeriju gdje je sjedokosi Aboridžin slikao. Iza njega je stajala hodalica koju koriste ljudi što ne mogu hodati. Kraj njega je sjedila jedna plavuša u godinama, dosta visoka i energična. Neki kupac se zainteresirao za kupnju pa se digla i počela s njim razgovarati. Na zidu je visilo puno slika i obavijest napisana velikim štampanim slovima: "FOTOGRAFIRANJE UMJETNIKA DOZVOLJENO SAMO UZ KUPNJU. U PROTIVNOM, CIJENA 10$.". Nešto me streslo u cijeloj atmosferi. Otišla sam.

Podsjetilo me na priču iz knjige "Pjevane staze" gdje jedna poznata galeristica dolazi aboridžinskom umjetniku doma u Cullen po naručenu sliku. Nudi mu uobičajenih nekoliko stotina dolara. Na iznenađenje svima, on ne prihvaća ponudu. Traži 6000 $. Galeristica je šokirana na što joj Winston odgovara: "A zašto na svojoj izložbi u Adelaideu za nju tražiš 7000$?". To, naravno, nije australska ekskluziva, ali cijene u našim galerijama u odnosu na cijene za koje umjetnici prodaju direktno, nisu 10 puta više. Ne znam koji je odnos ovog časa, ali pretpostavljam da australski galeristi jako dobro zarađuju na aboridžinskoj umjetnosti.
Već sam rekla da je 1992. Aboridžinima priznato vlasništvo nad nekim područjima kao što je npr. nacionalni park Kakadu gdje zajedno s vladinim predstavnicima sudjeluju u njegovom vođenju te se o zemlji tamo brine više s aboridžinskom filozofijom. Ponavljam se kad kažem da me njihov odnos s prirodom fascinira. Ne bi bili preživjeli u klimi Australije da nisu znali njezine tajne; da ne znaju u kojem drvu pronaći vode za vrijeme suše te činjenicu da i žabe u sebi skuplaju vodu (priča o Zmiji duginih boja prenosi to znanje s koljena na koljeno). Da, tako je ....ima mjesta na ovoj prelijepoj kugli gdje je dobro znati da žabe mogu biti izvor tekućine....kakogod nama to zvučalo... Lako je kad nemamo područja gdje nekada kiša ne padne preko 4 godine.
Australija je bogata rudama i neki od rudnika su baš na aboridžinskoj zemlji. Imaju ovlasti ne dozvoliti iskapanja, ali ako dozvole, rudnici im moraju plaćati određene svote na neki od državnih računa odakle bi se trebale financirati potrebe aboridžinskih zajednica. Čak i danas npr., Aboridžini imaju puno kraći životni vijek nego bijelci budući da veliki broj još uvijek živi u teškim uvjetima. Jedan od ciljeva države je da u razdoblju od 20 godina znatno smanji tu razliku.
No, kao i u mnogim drugim financiranjima u svijetu, i u ovom izgleda da ima problema. Jedan dan u novinama je izašao veliki članak koji tvrdi da se ne zna gdje je dobar postotak novca kojega su uplatili rudnici. Piše se o tome, rekla bih, ne samo iz političkih razloga. Novine progovaraju o problemima.
Pisali su o jednom Aboridžinu od 28 godina koji je ubijen u policijskoj stanici. Bio je alkoholičar i zatvoren preko noći. Roditelji su mu umrli dok je bio malo dijete. Teta se bori da krivce dostigne pravda.

Čini se da je još puno toga ostalo Australiji u rješavanju aboridžinskog pitanja, ali .... ipak se kreće.

Post je objavljen 08.02.2012. u 22:47 sati.