Dragi prijatelji, sugrađani i poslovni suradnici, stvarno ne vidim čemu ovolika panika!?
Pa oduvik se znalo da se stvari kod nas lako stvrdnu. Na početku balade svi se tome raduju, a kako se bliži kraj, onda im počne ka ono nešto smetat.
Tako je jednostavno moralo završit i sa ovim snigom.
I sad su svi nešto iznenađeni, poneki nesretnici su povrijeđeni, gradska vlast je uvrijeđena, a meni se čini da tako nije tribalo bit.
Možete li zamislit koliku količinu straha moramo pritrpit samo za prić ulicu!? Evo ja već treći dan na putu do posla moram zastat na svakom pješačkom, duboko uzdahnit i pomolit se svetome Anti jer nisam baš potpuno sigurna, oću li uspit u jednom komadu stić na drugu stranu. Eto vidite čak i lokomotive znaju kliznit iz tračnica a kamo li neće obični pješaci... Najviše mi je žal šta su mi sad ovi problemi sa iskliznućima zasjenili onu količine sriće koja nas je preplavila prošlog petka.
Svih onih gluparija, veselja i smijeha koje je odzvanjalo našim ulicama.
Je, gradonačelnik nam je, ajmo reć - osebujan tip, al to smo znali i prije.
Je, smiju nam se sa svih strana, al to je bilo za očekivat, previše smo se mi radovali ovom "bilom govnu" da se ne bi našla hrpica ljudi koji će jedva dočekat da nam prestane bit smiješno.
Evo sad sve nekako dolazi pod kontrolu, ljudi su se ipak uspili organizirat, grupice volontera odnose spizu starima i bespomoćnima, opet je nekako solidarnost na djelu, a to mi je puno drago vidit.
Lip je osjećaj kad čuješ da ti neko sa druge strane ulice dovikuje - ne tim putem tu ti je klizavo, ili kad nam se masovno šalju mudri savjeti ka recimo onaj da navučemo bičve na postole. O gospemoja šta je ovo došlo na svit, prije smo bičve nosili ispod, a sad moramo nosit povr' postola.
I kako'š bit elegantna s bičvama priko postola?
Ža' mi je ljudi koji su se polomili, to je sramota i tragedija ovoga grada, ža' mi je ljudi koji nisu znali kako će doć do bolnice na dijalizu i onih šta su se smrzavali bez grijanja i skapavali od gladi i žeđi jer im se zamrzla voda u cijevi.
Ali moram priznat najviše mi je ža ljudi o kojima niko nikada neće prozborit, ljudi koji su stojećki pretrpili ovu štetu, a kako meterolozi govore, i opet će!
Ljudi čija se imena nikad neće navodit kao žrtve neorganizacije ovoga grada, kao žrtve početka ledenog doba, kao žrtve početka smaka svita koji nas je zadesio.
Možda će nekome ispast smišno, nekome tragično, al ja sam uvjerena da su najveći patnici ispali - ljubavnici!
Tihi mirni, neprimjetni, samozatajni.
Nikad ih nećete vidit da se busaju u prsa, da kukaju šta su sve propustili ovaj vikend, da plaču javno nad svojom sudbinom.
To su ljudi koji su zapravo podnjeli najveće žrtve, a glasa nisu pustili.
Samo zamislite koliko muževa nije ovaj vikend otišlo na teren, koliko ih nije otišlo na neodgodivo službeno putovanje, koliko žena je taj isti vikend provelo sa tim istim muževima, koliko ih nije radilo noćnu smjenu...
Eh!
Tako to najčešće u životu biva, oni koji podnesu najveću žrtvu ne galame, ne kukaju, ne zapomažu.
Stoički podnose svoje patnje, uglavnom šute i potiho se nadaju da će biti bolje.
Post je objavljen 08.02.2012. u 13:43 sati.