Pregled posta

U paklu odluka (Mr. Nobody)

Postoje ljudi pretjerano svjesni važnosti odluka, od najmanjih do onih uistinu bitnih, ljudi koji gledaju unaprijed dovoljno da izmisle sve potencijalne posljedične scenarije, obično vođeni strahom. Jeste li ikad pomislili kako bi izgledali vaši životi da su u određenoj prijelomnoj točki (vjerujem da je svatko ima) krenuli drugim smjerom? Tko bi bili, koliko bi bili (ne)sretniji? Kad odluka zapravo i nije vaša jer ste devetogodišnji dječak koji mora izabrati nemoguće onda vam i ne preostaje mnogo doli zamisliti sve moguće živote i životne stranputice te u konačnici i smrti kako bi bili sigurni da ste donijeli pravu odluku.

Nemo Nobody, dječak je koji mora izabrati želi li ostati živjeti s ocem ili otići s majkom. Slijeđenje srca takvu odluku ne može olakšati stoga u narednih dva i pol sata pratimo nevjerojatnu priču paralelnih života tinejdžera Nema i odraslog Nema kao posljedica jedne ili druge odluke. Rijetki su filmovi koji imaju sposobnost potpunog uvlačenja u svoj svijet i efekt prodrmavanja. Film je pravi vizualni spektakl te neka vrsta SF bajke i kompleksni mozaik životnih priča koje se isprepliću u naratorovim sjećanjima. Narator filma je stoosamnaestogodišnji Nemo, posljedni smrtnik u sterilnom svijetu besmrtnika koji u svojevrsnom realityju rekapitulira sve svoje živote, a novinar koji ga intervjuira pokušava razlučiti koji je život Nemo zaista živio.

Nemove mogućnosti viđenja budućnosti svih paralelnih života posljedica su toga što mu kao nerođenom dječaku anđeli nisu podarili zaborav prije rođenja. Naizgled, to je jedna od infantilnijih scena u filmu no budući da cijeli film na njoj i počiva navodi me na pomisao da je to metafora za jedan specifičan "dar". Dar promišljanja, pretjerane analize, izmišljanja svjetova, hipersenzibilnosti, svijesti o tome da te i najmanje sitnice mogu odrediti, dar koji često graniči s tragikom pa i patetikom. Nemo je otpočetka osuđen da bude viđen kao tragičan i patetičan lik u očima onih kojima je zaborav podaren. Koji žive spontano, koji nemaju unaprijed odvrćene scenarije, koji "imaju sreće" i nisu od ranog doba suočeni s nemogućim izborima. Koji ne vjeruju u usud i anđele koji ih zaborave.

Njegovi scenariji obiluju žrtvovanjem. U verziji gdje ostaje s ocem, Nemo je determiniran brigom za oca koji nakon nesreće ostaje nepokretan i tek povremeno svjestan okoline. Kao takav, sreće Elise, djevojku koja usred diska ima histeričan ispad pred dečkom, koji će se kasnije pokazati kao jedna od prvih naznaka psihičke bolesti i koja je zaljubljena u drugoga. Nemu to nimalo ne smeta, naviknut na skrb i žrtvovanje, pada u klišej "spašavanja" i odlučuje je oženiti. Iako je istinski voli, njeni ispadi i klinička depresija obilježavaju cijeli njihov obiteljski život s troje djece i "kućicom u cvijeću".

Druga verzija ostajanja s ocem nosi odbijanje od Elise i njegov inatljivi plan da će oženiti prvu s kojom zapleše na maturalnoj zabavi. Nemo se i tu svjesno žrtvuje uvjeren da neće pronaći drugu ljubav već da život treba podrediti materijalnom, i praktičnim izborima.
Jean je žena koja ga silno voli i koja se u filmu pojavljuje najmanje, jednako kako je zanemarena i od Nema budući da Nemo nikako ne uspijeva biti prisutan u tom životu, kao najpraznijoj verziji. Konstatno mu se javljaju flashbackovi iz ostala dva života, a Jean je netko koga u tim buđenjima često i ne prepoznaje, naziva pogrešnim imenima i koga je tek materijalno zbrinuo. Bogataški način života na kraju ga dovodi do toga da biva ubijen u kadi nakon promjene identiteta i bijega od dosadašnjeg života.



Ukoliko ode s majkom susreće svoju pravu ljubav, Annu, koja je kći majčinog novog partnera. Još na početku filma imamo priliku vidjeti sve tri djevojčice i njihove zainteresirane poglede kojima ispraćaju Nema. Anna je u filmu ona prava, ona s kojom je u periodu kad jesu skupa uistinu sretan. Prizori njih kao dvoje tinejdžera koji ne mogu skinuti ruke jedno s drugog jedni su od najupečatljivijih prizora u filmu upravo zbog životne energije koja se suprostavlja zamišljenim scenarijama i analizima. No ni ta ljubav nije lišena žrtve.

Kako je cijeli Nemov odabir određen žrtvom (odricanje od oca ili majke) tako i sve njegove ljubavi posljedično slijede taj put. Brak Nemove majke i Anninog oca se na kraju raspada, a odrasli su svjesni njihove veze koju smatraju bolesnom budući da su ih nastojali odgajati kao brata i sestru te Annu otac odvodi u NY. Otad oboje ne žive. Ona živi poput robota, a Nemo postaje čistač bazena. Nemo od malena voli vodu i bazene, ali ne može savladati strah od utapanja budući da nikad nije naučio plivati.

Kad se susretnu Anni je teško živjeti ono čemu se godinama nadala i ostavlja ga s brojem u ruci. Iznenadna kiša, izazvana butterfly efektom, uništi papirić i Nemo postaje klošar koji i dalje čeka Annu, no ona ne dolazi. Nemo i u ovoj verziji vjeruje da je moguće vidjeti što će se dogoditi i da je on na neki način odgovoran za to. Tako je odgovoran i za butterfly efekt budući da je nezaposleni Brazilac koji je kuhanjem jajeta izazvao kišu na drugom kraju svijeta otkaz dobio upravo zbog Nemove odluke da kupi jeftinije traperice. Njegov "dar" još jednom se ispostavlja kao jedina prepreka sreći.


Anna se pojavljuje i u verziji ostajanja s ocem, kao udovica i u verziji gdje ju je davno odbio kao djevojčicu zbog straha od plivanja koji se kao i utapljanja provlači cijelim filmom, a kasnije se sreću kad je ona već majka dvoje djece.
Kako je film pun raznih što bi bilo kad bi bilo, imamo i verziju gdje je on oženjen s Annom i on je taj koji strada sletivši autom u jezero te se kroz film opetovano ponavlja scena zarobljenja u tom autu.


Narator na kraju otkriva da su svi životi zamišljeni scenariji devetogodišnjeg dječaka koji očito racionalizacijom pokušava iznaći pravi izbor kojeg je srcem i intuicijom nemoguće odabrati. I da su svi pravi, da je svaki izbor legitiman.

Međutim, gledajući tragične završetke Nemovih pogibija i žrtvovanja bilo od suživota s teško depresivnom ženom preko suživota s ženom koju ne voli ili dugogodišnjeg čekanja one koju istinski voli, ali su nasilno razdvojeni, teško je ne ostati zbunjen. Svi su ti životi posljedica Nemovog korištenja svog "dara". Dok se grčevito drži analiziranja i predviđanja posljedica svojih odluka, Nemo biva žrtva, nesretan, utopljen, zatočen u autu punom vode i na konstantnom umoru.



Stoga, zadnji prizori u kojima dječak na kraju ne odabire ni jedan od ta dva puta nego odlazi trećim, u nekakvu slobodu, a to se reflektira na njegovo nalaženje Anne i nakon nesretnog gubitka broja, pokazuje da je izbor zapravo ostaviti se nemogućih izbora. Odbaciti "dar" i jednostavno živjeti.

"Ponekad je jedini mogući potez ne povući potez".

Go with the flow. Pritom je indikativno da je Nemov najveći strah i konačno i ishod svih zamišljenih scenarija utapanje. Bojazan od preplavljivanja, bojazan ako se prepusti da će umrijeti.

Priča je ujedno i jedna od ljepših filmskih ljubavnih priča iako naizgled podržava "klišej" o jednoj pravoj i stalnom nailaženju na nju u svim mogućim varijacijama te osjećanju neobjašnjive bliskosti. Poanta i nije u Anni kao jedinoj pravoj za Nema već da je onog trena kad je odbacio svoj "dar" i postao slobodan bio sposoban za ljubav koja nije određena strahovima, analizama i porivom za spašavanjem već je slobodna, spontana i ravnopravna. Anna je prava jer ga oslobađa, jer s njom prestaje biti tragični analizirajući Nemo i postaje običan čovjek koji umire sretan, međutim, ta ista prava Anna u verziji gdje Nemo živi određen odlukom da ostane s majkom i žrtvuje se, na kraju biva tek lik koji naglašava njegovu tragiku.

U toj je verziji zauvijek gubi bez obzira na istinitost njihovih osjećaja.
Tek u verziji gdje je sam slobodan ponovno je susreće.
Nemo je pravi kad odbaci ono čime je trebao biti određen u djetinjstvu, očevim i majčinim postupcima. Između oca i majke i njihovih puteva, Nemo odabire sebe.

Post je objavljen 06.02.2012. u 22:11 sati.