Marketing
PORIJEKLO I POVJEST ZEMLJE – OSMO POGLAVLJE (POBUNA)
Problemi koji prate ljudsku egzistenciju na Zemlji nisu shvatljivi ako se ne razmotre izvjesna jako bitna razdoblja prošlosti, osobito povijest i posljedice planetarne pobune. Premda se ovaj ustanak nije bitnije odrazio na proces organske evolucije, on je uveliko izmijenio tijek društvene evolucije i duhovnog razvoja. Radi ove užasne katastrofe, uveliko je izmjijenjena cijela nadfizička povijest našeg svijeta. Ovdje treba biti jasno da su se pojedini predstavnici ove visoke civilizacije odmetnuli prvenstveno od svoje civilizacije te nakon toga i uprave nad Svemirom, negirajući njegovu stvarnost. Ova pobuna je zaista imala razorne poslijedice na evoluciju Zemlje i običnom čovjeku je teško razumjeti o čemu se radi.
Tijekom više od tri stotine tisuća godina, Kaligastija je upravljao Zemljom kad je Satan, Luciferov pomoćnik, obavio jednu od svojih redovnih inspekcija. I kad je Satan stigao na planet, njegova pojava nije ni najmanje naličila našim izobličenim prikazima njegovog opakog veličanstva. On je bio, i još uvijek jeste, izvanredni pripadnik civilizacije Spektra. " I nije ni čudo, jer je sam Satan veličanstveno biće svjetla." Prilikom ove inspekcije, Satan je upoznao Kaligastiju s Luciferovom "Deklaracijom Nezavisnosti" i kako je danas poznato, Vladar je pristao izdati svoj planet pri proglasu pobune. Odane kozmičke ličnosti promatraju Kaligastiju s naročitim prezirom radi ove predumišljene izdaje dužnosti. Isus je izrazio ovaj prezir kad je rekao: "Vi ste kao vaš vođa, Lucifer, po tome što ste grešno prihvatili njegov nitkovluk. On bijaše varalica od kad je samog sebe počeo uzdizati jer nije stajao čvrsto u istini." Od svih administrativnih dužnosti lokalnog svemira, ni jedan se visoki položaj ne smatra svetijim od položaja Planetarnog vladara, koji preuzima odgovornost za osiguranje dobrobiti i uprave nad evoluirajućim bićima novonaseljenog svijeta. I od svih oblika zla, ni jedan ne uništava status ličnosti kao što to čini pronevjera povjerenja i odanosti vlastitih prijatelja. Svjesno počinivši ovaj grijeh, Kaligastija je tako cjelovito uništio svoju ličnost da njegov um nikad zatim nije bio u stanju posve povratiti ravnotežu.
Grijeh se može promatrati na više načina, dok sa stanovišta kozmičke filozofije predstavlja stav ličnosti koja se svjesno opire kozmičkoj stvarnosti. Greška se može smatrati rezultatom nesporazuma ili izobličenja stvarnosti. Zlo predstavlja bilo nepotpunu spoznaju kozmičkih stvarnosti ili nesposobnost usklađenja ovim stvarnostima. Grijeh, međutim, predstavlja hotimičan otpor božanskoj stvarnosti--svjesnu odluku bića da se suprotstavi duhovnom napretku--dok se nitkovluk sastoji od otvorenog i upornog prkosa prepoznatoj stvarnosti i označava toliku mjeru razjedinjenja ličnosti da graniči na kozmičkom ludilu.
Greška govori o nedostatku intelektualne pronicljivosti, zlo o nedostatku mudrosti, grijeh o najnižem duhovnom siromaštvu, dok nitkovluk ukazuje na gubitak konotrole ličnosti.
I nakon što biće više puta odabere i ponovi grijeh, grijeh može postati navikom. Osobe koje se naviknu na grijeh lako mogu postati nitkovima, svesrdnim pobunjenicima protiv svemira i svih njegovih božanskih stvarnosti. Dok je moguće oprostiti mnoge oblike grijeha, teško je vjerovati da bi se okorjeli nitkov ikad mogao iskreno pokajati za svoja zlodjela ili prihvatiti oproštenje.
Nedugo nakon Satanove inspekcije i upravo kad je Zemlja trebala posvjedočiti ostvarenje velikog uspjeha planetarne administracije, Kaligastija je najavio da će se proglasiti apsolutnim vladarom Zemlje. Za ovim je zapanjujućim zahtijevom uslijedio snažan prosvjed Vana, predsjedatelja vrhovnog vijeća koordinacije. Ovaj je istaknuti administrativni upravitelj i vješti pravnik označio Kaligastijin plan kao čin koji je graničio na planetarnoj pobuni, te je uputio poziv prisutnima da se suspregnu od svakog učešća u ovom planu. U međuvremenu su presječeni sistemski krugovi; Zemlja je izolirana. Nenadano i bez upozorenja, izolirane su sve grupe vanzemaljskih bića koje su se zatekle na planetu, doslovce izgubivši svaku priliku da prime savjet izvana. Službeno je proglašen Kaligastiju "Bogom Zemlje i poglavarom svih bića." Ovim su proglasom jasno označene pojedinačne pozicije; i obje su se grupe povukle u vijećanje kako bi povele raspravu koja će vremenom odlučiti o sudbini svake vanzemaljske ličnosti na planetu. Ova je bitka trajala više od sedam godina. Vlasti Svemira se nisu htjele umiješati ili intervenirati sve dok i posljednja ličnost nije donijela svoju konačnu odluku. Sve do tog časa, Van i njegovi odani suradnici nisu primili bilo podršku ili oslobođenje od svoje dugotrajne tjeskobe i neizrecive neizvjesnosti.
Šezdeset članova planetarnog osoblja koji su prišli pobunjenicima odabralo je Nefila za svog vladara. Svesrdno su se zalagali za izdajničkog Vladara, premda su uskoro ustanovili da nisu imali hranljivih sastojaka sistemskih krugova života. Pogodilo ih je saznanje da su time uniženi do smrtničkog statusa. Premda su uistinu imali nadljudsku narav, istodobno su bili materijalni i smrtni. Nastojeći uvećati svoje redove, naređeno im je da se svi smjesta posvete seksualnom razmnožavanju, dobro znajući da je izvornih šezdeset članova zajedno s njihova četrdeset četiri modificirana ljudska suradnika prije ili kasnije bilo osuđeno na smrt. Nakon pada, nevjerno se osoblje preselilo prema sjeveru i istoku. Njihovi potomci su dugo bili poznati kao Nefili, a njihovo prebivalište kao "zemlja Nefila." Prisutnost ovih izvanrednih muškaraca i žena nadljudske naravi, koji su vlastitim učešćem u pobuni osuđeni na zemaljski život, a koji su vremenom počeli sklapati brakove sa sinovima i kćerkama Zemlje, uskoro je dala povoda tradicionalnim predanjima o tome kako su bogovi došli na zemlju kako bi stupili u odnos s ljudima. I tako su nastale tisuće mitova i predanja koja vuku porijeklo iz ovog razdoblja neposredno nakon pobune, koja su ušla u sastav predanja i tradicija različitih naroda čiji su preci sudjelovali u ovom dodiru s Nefilima i njihovim potomcima.
Izgubivši hranljive duhovne sastojke, pobunjeno je osoblje vremenom umrlo prirodnom smrću. I velik dio skorijeg idolotarstva ljudskog roda vuče porijeko od čovjekove želje da ovjekovječi sjećanja na ova visoko poštovana bića iz ovog doba.
Nedugo nakon pobune, cijelo se ustaničko osoblje moralo posvetiti obarni grada od poludivljih hordi koje su opsjele gradske zidine kao rezultat preuranjenih učenja o slobodi. I više godina prije nego je prelijepi centar preplavljen južnim vodama, zavedena plemena gradske zaleđine koja su primila ova neispravna učenja opsjela su ovaj veličanstveni grad, u poludivljačkom napadu prognavši ustaničko osoblje i njihove suradnike prema sjeveru.
Kaligastijina namjera da smjesta uspostavi novu organizaciju ljudskog društva u skladu s vlastitim idejama o individualnoj slobodi i grupnoj samoizvoljnosti, brzo se pokazala više-manje potpunim neuspjehom. Drušvo je brzo nazadovalo do razine starog evolucijskog statusa gdje se ponovo moralo posvetiti borbi za napredak, i to počevši od točke koja nije bila puno naprednija od stadija koji je prethodio Kaligastijinom režimu, kako je pobuna samo pogoršala zbrku i metež.
Vanovi sljedbenici su se rano povukli u visinske oblasti zapadno od Indije, gdje nisu bili izloženi napadima zbunjenih rasa iz nižih oblasti i odakle su se nesmetano mogli posvetiti izradi planova za svjetski oporavak, jednako kao što su njihovi rani Badnitski preci nekoć posve nesvjesno unaprijedili svjetsku dobrobit neposredno prije pojave sangiških plemena.
Van se zadržao na Zemlji sve do Adamovog doba, i dalje ostavši poglavarom svih vanzemaljskih ličnosti koje su djelovale na planetu. Zahvaljujući plodu drveta života i specijaliziranoj vještini onih iz civilizacije Huva kojom su bili u stanju produžiti njihove živote, Van je živio preko stotinu pedeset tisuća godina.
Ovo je početak pripovijedi o dugoj, dugoj naprednoj borbi ljudskih rasa od statusa koji je bio neznatno bolji od životinjske egzistencije, kroz dugi niz stoljeća, sve dok među višim ljudskim rasama nije evoluirala stvarna, premda nesavršena, civilizacija. Civilizacija predstavlja rasno postignuće; ona nije prirođena biološka osobina; sva djeca stoga moraju biti podignuta u kulturnom okružju, dok svaka nova generacija mora iznova primiti naobrazbu. Nadmoćna postignuća civilizacije – znanstvena, filozofska i religiozna – ne prelaze s generacije na generaciju jednostavno putem nasljeđa. Ova se kulturna postignuća mogu očuvati jedino prosvjetljenim očuvanjem društvenog nasljeđa.
Kooperativnu društvenu evoluciju su utemeljili vanzemaljski učitelji i tijekom tri stotine tisuća godina, čovječanstvo je razvijalo svijest o značaju kolektivnih aktivnosti. Plava je rasa izvukla najveću korist iz ovih ranih društvenih učenja, crvena do određene mjere, a crna najmanje od svih. U skorijem su razdoblju žuta i bijela rasa svijetu predočile najnapredniji društveni razvoj na Zemlji.
Povijest nije ništa drugo nego čovjekova višestoljećna borba za hranu. Primitivni čovjek je mislio jedino kad je bio gladan; kad je naučio ostaviti dio hrane za sutra, ovo je značilo postignuće prvog oblika samoodricanja, prvog vida samodiscipline. Kako je društvo sve više raslo, glad je prestala biti jedinom primamom koja je rezultirala uzajamim povezivanjem. Brojne druge vrste gladi, potrebe za zadovoljenjem različitih drugih potreba, vodile su k tvoridbi bližih ljudskih zajednica. Suvremena zapadna civilizacija posrće pod ogromnim teretom luksuza i kobnog mnoštva težnji i aspiracija. Suvremeno društvo osjeća trajni pritisak jedne od najopasnijih faza dalekosežne međupovezanosti i vrlo komplicirane međuovisnosti.
Čovjek, dijete prirode, je stvoren za život na zemlji; koliko god pokušavao pobjeći od zemlje, na koncu mora doživjeti neuspjeh. O svakom je čovjeku istina rečena: "prah si, u prah ćeš se vratiti." Čovjekova je osnovna borba bila, jeste i uvjek će biti, borba za zemlju. Prve društvene zajednice primitivnih ljudski nastoje izvojevati borbu za zemlju. Društvena civilizacija počiva na odnosu između broja ljudi i kvadrata zemljine površine.
Ljudskim društvom upravlja zakon koji nalaže direktan srazmjer između porasta pučanstva i napretka u vještini obrade zemlje i obrnut srazmjer između porasta pučanstva i napredka životnog standard. Kad je puno zemlje – nezauzete teritorije – velika je potreba za ljudima koja povisuje vrijednost ljudskog života; gubitak života djeluje zastrašujuće. Kad manjak zemlje dovede do prenapučenosti, ljudski život gubi na vrijednosti i čovjek počinje promatrati rat, glad i epidemije sa manje zebnje.
Post je objavljen 06.02.2012. u 21:47 sati.