Dakle, zašto sam nesretna? Zato što sam debela. Zato što sam nezaposlena. Zato što sam sama. Zato što živim na selu sa roditeljima. A uvjerena sam da sam rođena za sve ono što danas nisam. I ima još nešto za što se jako brinem. Ne povezujem se sa ljudima. Uopće. Imam iste prijatelje već godinama, a ako sutra odem daleko, mislim da mi ne bi nedostajali niti malo. Ovo ljeto provela sam 3 mjeseca da ih nisam vidjela (i ok, bilo je super kad sam ih ponovno vidjela) ali nisu mi nedostajali uopće. Niti jednom nisam pomislila, da sam bar sada sa njima. Čak mi je i godilo biti daleko. Čak su mi ljudi s kojima sam se tada družila više pasali.
Ali problem nad problemima je što uopće ne znam što bih htjela. Htjela bih nešto veliko. Super posao, putovanja, veliku ljubav, organiziran život... ali to je tako općenito, nedefinirano. Vjerojatno da mi daš prazan pladanj i da mogu sutra dobiti što hoću, izgubila bih se u nedoumicama i težnji da to nešto bude što više. Umirem od želje da budem bolja od drugih. A u ovom trenutku sam na začelju. Svima oko mene se nešto dešava, jedino sam ja napravila bezbroj koraka unazad i eto me... sjedim doma i moje postojanje trenutno nema smisla. Udišem zrak, jedem, pijem, igram igrice, visim na fejsu i pišem blog. Slušam muziku i gledam serije. I sanjarim o velikom životu.
Još je jedna od većih tragedija što sam duboko uvjerena da smo sami kovači svoje sudbine, a sama uporno čekam da mi je netko drugi iskuje, onako kako bih ja željela, samo što ne znam kakvu je želim.
Stvarno trebam neko rješenje. Trebam nešto da se pokrene i sve ostalo će doći jedno za drugim.
Post je objavljen 06.02.2012. u 16:59 sati.