Sve mi se događa tako brzo. Prebrzo mi je sve. Trebam odmor, treba mi ispušni ventil, trebam pobjeći od svega na nekoliko dana.
Jučer sam imala 5 godina, vani sam se igrala na snijegu, radila snjegovića s tatom i trudili smo se napraviti većeg nego godinu prije, nisam se ni okrenula, a već imam 16 godina i umjesto da vani uživam na snijegu, razmišljam o tome na koji ću faks. Znam da imam još dvije godine i znam da je malo rano, ali volim imati sve isplanirano. Volim znati što ću. A sada sam izgubljena jer nemam ideju. Za srednju je bilo lako, znala sam da ću upisat gimnaziju i to je bilo to, sve je bilo na neki način rješeno, a sad? Ako ne upadnem na faks na koji želim, šta ću? Morat ću birati faks od ostalih izbora, ako upadnem na njih. A ako ne upadnem ni na jedan? Bojim se, da. Nikad se nisam bojala, nikad se ne bojim. I sada mi je grozno. Novi, sasvim nepoznat osjećaj. Nikad nisam bila tolko pod stresom, htjela bi toliko toga, a ne mogu. Obitelj želi toliko toga za mene, a znam da ću ih razočarati jer mene to ne zanima.
Bila je baka danas kod nas. Prva stvar koju je rekla kad je došla bilo je da sam 'niškoristi'. Da se moja najbolja prijateljica spominjala na radiju, kao prva na natjecanju, a ja? Ja nikad niš neću ostvarit. Ja ništa ne učim. Samo sjedim i čitam, samo pričam i ničim se ne bavim. To boli. I pričali smo o faksu. Baka bi da idem na medicinu. Ona bi bila najsretnija kad bi ja bila doktorica. I istina, zanima me medicina, ali kak ću napisat maturu ako mi ne idu biologija, kemija i fizika? Tata je nezainteresiran. Ponekad imam osjećaj ko da je on tu samo da bi bio, ko da ga nije briga oću upast na faks i na koji ću upast. Mama želi ono kaj ja želim. Mama zna kaj mi dobro ide i ona me podupire. Ona bi bila najsretnija kad bi ja upisala filozofski u Zagrebu, kroatistiku, pedagogiju ili psihologiju. Ona zna da meni leži sve ono komplicirano. Zna da sam ja u 8.razredu čitala "U registraturi", knjigu za koju svi govore da je preteška za srednjoškolce. Ona zna da ja napišem esej i zadaćnicu bez problema. Zna da mogu pričat satima bez prestanka. Ona jedina sluša što zapravo želim i tjera me da se bavim onime kaj mi ide.
Ona me tjerala da idem na natjecanje iz hrvatskog. I ona je najviše razočarana jer nisam išla. I želi da druge godine idem jer vjeruje da mogu bit bolja od svih koji će ić. Ali kaj ako ne budem? Razočarat ću ju. A razočarat ću i sebe jer sam razočarala nju.
Obožavam svoju mamu. Iako to nekad ne pokazujem i iako se nekad žalim na nju, najbolja je. Ona me jedina podržavala 8 godina dok sam išla na ples, ona je jedina dolazila na sve nastupe, ona je trčala sa mnom po Zagrebu da bi stigla na nastup. Ona me tješila kad sam loše otplesala i uvjeravala da sam bila odlična. Ona je doma vježbala sa mnom piruete, ona je doma sa mnom učila povijest pred testove, vježbala matematiku(iako joj ne ide), ona me učila crtati kad sam imala svega 5 godina, ona me naučila pričati, ona je bila uz mene kad sam bila tužna, ona je plakala sa mnom kad je umro pradjed, kad je poginuo kumin brat i kad je umrla prabaka, kad nam je uginuo pas(Medo <3). Ona je ostala uz mene kad nitko drugi nije bio. Ona je bila sa mnom kad sam se prvi put napila. Ona mi je u 5. razredu objašnjavala kak nastaju djeca(taj razgovor nikad neću zaboravit).
Ali ono najvažnije, ona nikad nije izgubila vjeru u mene. Uvijek me poticala da dam sve od sebe i uvijek me gurala naprijed. I uvijek to radi i kad nitko ne vjeruje u mene, ona vjeruje. I kad već odustanem, ona me natjera da nastavim dalje. Ona me uvijek sjeti da sam ja Viki i da mi nitko ništa ne može. I da me nitko ne može slomit. I da mogu sve što želim.
Ovo je trebao biti post o tome da trebam odmor. I nakraju je ispao post o mojoj mami. Ali okej, zaslužila je to.
Sve vas voli Viki :*
Post je objavljen 05.02.2012. u 17:33 sati.