Evo nešto malo drugačije, nadam se da nećeš imati ništa protiv. XD
Plus ima oko 2k više znakova (sa razmacima) nego si tražio,
još moram smisliti ime lika.
Niz strahota nakupljenih krade mi od daha,
svu smionost srca moga skovanu iz praha.
U grotlu crnih slutnji, što djeca su od bijesa,
vidim krv što kipi, zbog zloslutnog udesa.
Lavlja jama čeka, uzburkala na me,
iz nje vonj se širi, izaziva iz tame,
Zla kob svih otaca što mi putokazom posta,
te nesigurno idem, poput neželjena gosta.
Kroz vrata tuđe kuće, gdje nitko me ne čeka,
jer bliske mome srcu, Stiks, odnijela je rijeka.
Korake mi nitko do li zemlja sama sluša,
a prizora se moga čak i najgnusniji gnuša!
Ljaga mi je kruna, a prijezir svih odjeća,
mog imena se pravog ni Bog više ne sjeća!
Sram je moje žezlo kojim vijam svakodnevno,
uvrede i kletve, pratnja što me prati revno.
Istjeran sam, bačen iz carstva s one strane,
zbog nečega čem' vrijeme već ispralo je rane.
Bačen potom bijah u zle tamnice kraljevstva,
sumpor, vlaga, trulež - vrline tog su mjesta!
Tamo prinesoše moju dušu k novom ruhu,
i nadjenuše novo ime mom prognanom duhu,
Smjestiše me među vrevu uskipjele zlobe
te predstava tako poče bez ijedne probe.
Za oca mi daše isto tako prognanika,
loze ogrezle u krvi svojih suputnika.
Sred prezrenoga kova ljudi pruži mi se dom.
Od tada pratnja su mi vječna pakao i grom!
Utroba me rodi zapušena dahom smrti,
majku moga tijela ranjen um dade zatrti.
Tako dospjeh ovdje gdje se otrovi mješaju,
gdje se pare dobivene k'o hrana roblju daju.
Otada već bješe mnogo ljeta prošlo vrelih,
a ja dođoh kao bogalj do godina zrelih.
Zbog tuđijeh grijehova pripade mi kazna,
osuđen na nemir, prolazim kroz mjesta razna.
Ni pod jednim krovom ne mogoh utjehe naći,
i u svakoj rupi isti će me jad pronaći.
Tek lutajuć' u sramu zbog svog prokletog roda
smjenjuju se dani k'o ustajala voda.
Ognjište mi bješe jedno bogato imanje,
Svemu sada nalik meni, skroz suprotno zdanje.
Upij sviješću sada priču koju ću ti reći,
Nitko moju tužnu sudbu ne može poreći.
Od časa kad otvorih oči bol me svuda prati,
Od mučnog porođaja izdahnula mi mati.
Preko zlatnog mosta svojom voljom prešla nije,
Oduvijek mi misli mori, da l' još se gdjegod krije.
Teškim sjenama sumraka kreće li se ona,
Vidi li me, sina, kralja prosjačkoga trona?
Što god točno bilo, tijelo napusti prerano,
Možda bi nam uz nju drugo vrijeme bilo dano.
O njenoj krijepkoj duši i liku premilome,
Znam tek vrlo malo, jer ćutahu preda mnome.
Otac mi je neobičan, kakav sav je bio,
Mrsko o njoj govorio i uvelike krio,
Svaku priču u kojoj je bila protagonist,
Iako to nikom baš nije išlo u korist.
Jadan čovjek izgleda baš borio se s tugom,
Noćima dok samotan bi šet'o bližnjim lugom.
Sam sa sobom govor bi čest znao zapodjenut,
Dok bi odajama urlao kao opsjednut.
Isukanim mačem prijetio zraku pred sobom,
Kopnio je ubrazno pod tim zlobnim kobom.
Zadnje dane ubijeđen da provodi na drumu,
Borio se s avetima u delirijumu.
Na moje se oči u skelet skoro srozao,
I u zoru krvavu otpoče čas taj zao.
Ostah i bez oca, sam na ovoj zemlji prašnoj,
Prepušten na "brigu" bližnjih, udesu tom strašnom!
Tek kad mi otac na žal onostrani zakorači,
Spoznah kako je kada te ljudsko zlo potlači.
Niti stigoh za dragoga oca proliti sve suze,
Već me gad i podlac, stric, pod krilo svoje uze.
Tjerajuć' me u rabotu s daškom jutra rana,
Puštao me nije kući sve do kraja dana.
Krivih kičmu obrađujuć' za džabe svoje polje,
Sav trud on bi brao protiv svake moje volje.
Noći sam provodio pak u toru za svinje,
Osim na dan kada bi se vršilo kolinje.
Tek komadić mesa imah i to otet psima,
Krvoločno, zvjerski tad bih borio se s njima!
Raznolikost obroka sačinjavao mi napoj,
Drugačiji je bio samo moj tugaljivi poj,
Što ga pojih ridajući kasno, prije jela,
Taj mi napjev neveseli bi molitva cijela.
Kasnije mi oduzeše i mjesto kraj svinja,
Od srama sveg osjećah se manji nego grinja.
Psetu nam'jenjena brvnarica postade mi dom,
skvrčen u toj skučenosti ispred strugah s bradom.
Kisnuli mi tako malo noge, malo glava,
Izrastoh stoga u čovjeka vrlo rijetko zdrava.
Bolovanja razna opkole mi dušu tako,
Čak grozničav robovanju utekoh nelako.
Bolesnički dani postupahu samnom vrelo,
Čas moreć', čas cjelivajuć' iznemoglo tijelo.
Družeć' se sa smrću prolazilo bi mi vrijeme,
A u srcu raslo mi je trulo neko sjeme.
Trulo sjeme mržnje, čemera i bijesa
Što u meni proklija zbog tog zlog udesa.
Tijelo moje diže se na bližnje te ih pobi,
Bez svijesti što je ostala pod tom gadnom kobi.
Krv je tekla po toj zemlji k’o u potocima
i dan danas vjerujem da je u toj kući ima.
Zločina svog ne sjećam skoro pa nikako
Ali kad mi svijest se vrati nisam ni zaplak’o,
Otvrdnje mi srce korom jakom k’o u hrasta
Šibano vjetrovima napaćenog rasta.
Brže bolje pobjegoh od te strašne scene,
Prije no me mozak opet ludilu ne prene.
Došavši do grada, pritajih se tamo,
Po zamračenim ulicama povlačih se samo.
No, nedugo nakon toga nađoše me vlasti,
Dok u gladi pokušavah jabuku ukrasti,
Ironija pravde bješe golema na djelu
Za masakr hodih mirno al’ jabuku cijelu
Ne mogu uzeti da ne osudi me grad.
Strogi zakon upravi mi puta k rudnicima
Zatvoru izgrađenom iz ognja i dima.
Par sam dugih godina u podzemlju proveo
U kraljevstvu mraka đavo me uzeo.
Na sve moguće načine snalazih se ja,
Robija od mene načini lopova.
Nemogući uvjeti tek trening savršeni
Za vježbanje vještina što znaju bit na cijeni.
Tako i izađoh na slobodu s novim zvanjem,
Željan da se okoristim tim praktičnim znanjem.
Krenuh putem šume pronaći siguran kutak,
Jer konačno sam dočekao i ja svoj trenutak…
Post je objavljen 05.02.2012. u 11:52 sati.