Evo ga majko i zadnji tekst u ovoj sapunici od 7 uzastopnih tekstova koje sam pisao zbog ustoličenja "bloger tjedna"...stoga vam obećavam da nećete više imati svakodnevne tekstove, već ćemo se vratiti u standardni prosjek od...što ja znam...tekst tjedno...jebte ga, nemam vremena...sredi knjigu...aj na bauštelu...itd...
Dakle 7mi tekst.
Ovo današnje društvo ide definitivno, što bi moj ćaća reka – u pičku maternu. Svi se pomalo pretvorili u robote i već unaprijed znaš kako će se ko ponašati. Svaki osjećaji su uništeni do te mjere da je čovjek kao takav postao neprepoznatljiv. Sreću i neko životno zadovoljstvo, gotovo da nemožeš naći na licu niti jednog čovjeka. Svi upali u neke šablone...tračnice...štatjaznam...i nema više nekog spontanog ponašanja i reakcija kod ljudi. Na što konkretno mislim. Pa recimo kad odete u pekaru kupit kruh, što radite? Uđete u pekaru...vidite koji ste na redu...stanete u red...dođete na red...
- Molim vas 1 polubijeli?
...dobijete ga...date pare prodavačici...ona vam vrati kusur i vi van iz pekare. Jel tako? Tako je. E pa ja bi se odma ubio na ulaznim vratima pekare da tako kupujem kruh. (Ovo sam uzeo pekaru za primjer a mogao sam od odlaska u bolnicu, kupovine karte za vlak do davanja 1 kune prosjaku na ulici.) Kad uđem u pekaru vidim koji sam...uvijek sam ili drugi ili treći...klasika...prvo što pitam je
- Oprostite jel bi ja mogao preko reda, ma žena mi i njen dečko dolaze u goste pa moram što prije doma sa kruhom pa bi im ostavio kruh a ja moram do ljubavnice!?
Trgovkinja se odmah nasmije a ja razmišljam u sebi (toooo...1 osmjeh izmamljen)...okrenem se...od ovo dvoje ispred mene, jedan se smješka (tooooo...uspio sam ga otrgnuti bar na sekundu iz šablone)...i ovaj drugi je ozbiljan (nema šanse...taj je ušabloniran do jaja). Onda se trgovkinja nadoveže na zajebanciju i tako malo pomalo uz priču eto i mene na red.
- Imate li burek?
- Imamo
- Imate li onaj od kojeg se ne prdi?
- Amaaa kakav je to??? (i umire od smjeha)
- Kako kakav!? Nacrtana je na njemu guzica i onako prekriženo sa 2 crte preko nje!
Kad dođem u banku i uzmem onaj papirić na kom mi piše koji sam u redu...sjednem i čekam pa gledam ljude oko sebe kako dođu na šalter pa pričaju onako ozbiljni sa onom bankaricom. Čekajući, došao i moj broj....ja do onog pulta...kaže meni bankarica
- Dobar dan
- Dobar dan
- Izvolite?
- Oprostite...ja bi vas nešto pitao ne vezano za ovo što sam došao?
- Pitajte slobodno
- Dal vam kad dopizdi taj vaš posao...jaaa to nebi radio za vagon karamela...pa kakvih tu sve ljudi ima, ja sad gledam...pa to je strašno...a i ovi vaši iz banke to sve uvelo neke švabske sisteme i albanske plaće.
- A jooooj gospodine moj...ne pitajte me ništa. (smije se) Da dopizdilo...u šumu bi najradije ovce išla čuvati.
E kad je ona meni to tako rekla ja sam odmah znao da smo mi na jednom ljudskom nivou i da ona mene a i ja nju gledam kao ČOVJEKA a ne kao JEBENOG ROBOTA...jer nit je ona ROBOT a nit sam ja pa kad već imam priliku, radije ćemo LJUDOVAT nego ROBOTOVAT. Nitko više za nikog nema vremena...svi nekud žure...svi hladni i bezosjećajni...komunikacija na nivou dva kamena...mrtvo da mrtvije ne može biti. Interesantno je, da vas neko pita dal bi išli na svadbu u kojoj bend ne svira...u kojoj su mladenci u crnini...u kojoj kum spava na stolici dok kuma veze goblene...u kojoj djeca stoje postrojena i na glas recitiraju "Ustani bane"...u kojoj odojak ima okus po soji...u kojoj piva ima 0,1 % alkohola??? E pa, kakva je ta svadba, takvo je naše društvo u kom živimo. Otuđeno, beživotno, sterilno, bezosjećajno i neemotivno...seljački rečeno – go kurac.
Da sam od 7 zadnjih tekstova svih 7 napisao sa ovakvom i sličnom crnom tematikom, kurac bi vi to čitali a to je samo još jedan dokaz kako vam je pun kurac svega...a i meni je puno teže napisati ovakav 1 tekst nego 6 satiričnih...no ponekad je dobar i 1 ovakav da se svi skupa zapitamo – na kakve smo mi to jebene grane spali. Za ovakvo nešto nema opravdanja...stari ljudi su imali puno manje nego mi svi skupa, ali su bili puno sretniji jer im se dobar dio sreće svodio na međusobnu komunikaciju koja je bila kud i kamo ljudskija od ove današnje za koju vjerovatno u hrvatskom jeziku ni ne postoji RIJEČ.
Klasična hrvatska dobrosusjedska komunikacija
- Ooo susjeda kako ste? (a zapravo je boli kurac kako je)
- Odlično (laže jer je u šabloni pa je i odgovor šablonski) kako ste vi? (isto je boli kurac)
- Nikad bolje! (kako da ne...a piramide u Egiptu je napravio moj djed)
Al po običaju...mi za sve nađemo opravdanje pa ćemo i za ovo - krediti...plaće...mah...žali bože teksta, al ne pada mi na pamet novi pisati...nek ovaj kruži internetskim svemirom, možda se kome ulovi uha...nekom uha...nekom paučine.