Želio bih vam ispričati priču o Billu Wilsonu, čovjeku koji je pobijedio sve zamke prošlosti.
Jednog jutra, kad mu je bilo šest godina, majka ga je povela u grad.
Ispred jednog dućana ga je zamolila da je pričeka dok ne obavi kupovinu.
„Zlato, pričekaj me tu načas,“ bile su njezine riječi dok je ulazila u dućan. Bill je učinio kako mu je majka rekla i strpljivo je čekao da se vrati.
Prošlo je pet minuta... pa deset minuta... dvadeset minuta...
Minute su se pretvorile u sate, a Bill je i dalje čekao ispred dućana.
Čekao je na svoju majku do zalaska sunca.
A čekao je i kad se sunce pojavilo u zoru na obzoru.
Tri je dana šestogodišnji Bill čekao svoju majku ispred dućana. Nije se nikada pojavila.
Tada je ispred dućana slučajno naišao neki čovjek koji je redovito posjećivao obližnju crkvu i otpratio Billa do doma za siročad pri njoj, gdje je živio sve dok nije dovoljno odrastao da sam krene u život.
Možete li zamisliti veću emocionalnu bol od one kad vas u ranom djetinjstvu odbaci majka? Ja ne mogu.
Mislim da ćete se složiti s tim da će dijete koje proživi takvo psihički i duševno razarajuće odbacivanje najvjerojatnije izrasti u bijesnu odraslu osobu koja ne želi ili ne može osjetiti ljubav.
Bill Wilson odlučio je prijeći zid svojeg bolnog djetinjstva i prigrliti bogat život s druge strane, pokrečući dječje ministranstvo.
Priča o Wilsonovoj odiseji može nam poslužiti kao model snage upornosti jer je njegova misija obilovala „nesavladivim“ zidovima koje je obišao, preko kojih je prešao ili kroz koje je probio vrata.
Da skratimo priču, zahvaljujući svojoj živoj vjeri i nepokolebljivoj upornosti, Bill danas nadzire najveći program nedjeljnog vjeronauka u SAD.
Tjedno autobusom prevozi osamnaest tisuća djece u svoju misiju gdje su im osigurani hrana, toplina, prijateljstvo, učitelji i sigurno mjesto daleko od njihovih razorenih domova, mjesto gdje mogu naučiti da je nekome do njih stalo.
To ja zovem pričom. :-)
Post je objavljen 04.02.2012. u 09:37 sati.