Marketing
nikome, nikome, nego SEBI
Pisat ću ti manjim slovima, za svaki slučaj, možda me nećeš čuti.
A i kratkovidna si.
Ovako i onako, sklapam ti cijele rečenice,
prije spavanja,
prije no što utonem u pernatu gospođu ugodu,
viseći negdje na granici nevidljivih gradova,
radujući se noći bez snova,
bez poruke, bez košmara, smješeći se samom potonuću...
Pa onda buđenje, vani mrak, nema ni ptica više,
samo se proždrljive mačke šeću oko kuće i gledaju me kroz prozor balkona,
dok navlačim tople hlače u kojima ću se opet vješto kretati između spisa,
gladnih stranaka, egotripova i očekivane poruke na displayu.
Očekivanja su ta koja me uvijek zajebu.
No, njima ionako prethode neki sitni znaci filigranske nježnosti
koja se rasipa obostrano...
tako da,
no.... nije baš sva krivica u meni.
Smiješno je tako, prekidati sa svima odjednom.
Možda prekidam sa sobom kakva sam bila.
Ona je tako razumna,
rekao je moj uskoro bivši muž svojoj mami prije nego me upoznala.
Možda prekidam sa onom visokom nadom,
koja dolazi ko snop plavih i hladnih zvijezda,
jer ja sam ih grabila rukama, halapljivo, nezasitno,
i slušala ih onda u studenim noćima kako mi zvone ispod jastuka,
on je ovakav, on je onakav, samo ga ja mogu razumijeti.
Kad otvorim oči, ti si prvo čega se sjetim,
rekao je on, moja prva ljubav.
Samo, rekao je to punih dvadeset godina prekasno,
a ja sam se tek blago nasmješila telefonskoj slušalici.
Možda trebam biti malo grublja
s onom, mojom davnom prošlošću.
Ako sam spremna srcu srca moga,
ne otvoriti vrata jer je delinkventno,
spavati s torbom pored jastuka,
kako onda ne bi mogla....
Ljubav se izlijeva iz tebe,
rekao je čovjek u kojeg sam zadnjeg bila zaljubljena.
Možda prekidam s onom blagom naivnošću,
po kojoj ću vjerovati i čekati, kad se svi umore čekati i vjerovati,
nabavljajuć stalno drvo za ogrjev,
i nakon što mi kažu,
kako je drvo namočeno i kako je nemoguće upaliti vatru.
Kad bih trebala donirati nešto za muzej prekinutih veza,
ne znam kako bi izgledale one,
kao eksponati:
nada, naivnost.
Ne znam zbilja što je, al promjena je.
Znam samo da mi više ništa neće zvoniti ispod jastuka.
I smrzavat ću se svjesno.
Možda ću zato čuti glasnije svoje srce,
al to me neće plašiti,
i neću to nazvati bolom u grudima,
jakim lupanjem,
nego prvim znacima života,
za koji nisam uvijek bila spremna,
al sam ga zato uvijek spremno zamagljivala i zaglušivala
preglasnim zvijezdama i namočenim drvima za potpalu.
Post je objavljen 03.02.2012. u 23:34 sati.