Ne mogu se sjetiti prošle godine. Ne mogu se sjetiti ni one prije. Kako sam se osjećala, gdje sam bila? Što sam željela? Sve je ostalo u blijedim slikama...i blijedi sve više. Cijelo doba studiranja, godine za koje volim reći da su mi bile najbolje u životu, blijede. Što će biti za nekoliko godina? Hoću li se uopće sjećati dogodovština, kolega...? Hoću li se sjećati sebe iz tog razdoblja? Ono što je sigurno, neću imati ništa da me podsjeća.
Nekad se želim živa pojesti kad se ne mogu sjetiti kad je nešto bilo. Što je slijedilo nakon nečega?... Ako nema u sjećanju, nema nigdje.
Tužno je što na kraju bolje znamo živote likova iz serija nego svoje. Za njihove bar možemo vratiti na 3 sezonu One Tree Hilla i vidjeti što je bilo sa Brooke ili Haley. A što je bilo sa mnom? Pih, kao da je bitno. Tako i tako ne živim život iz serije.
Možda me to i ne bi toliko danas mučilo da nekad nisam vjerno vodila evidenciju svoga života. Sve je bilo na papiru, ništa nije moglo biti zaboravljeno. Svaki dan. Svaki, i najmanji, osjećaj, doživljaj... svađa ili smijeh. Sve je na papirima, u koricama neke mirišljave bilježnice. Sve do faksa. Na faksu sam valjda bila prekul i prezaposlena življenjem da bih zapisivala život. Pa neka onda bude negdje u zraku. Zaboravljeno.
A sada, valjda u višku vremena, žalim što se ne mogu prisjećati tih vremena. Sada kada bi to trebalo biti završeno poglavlje, hvata me nostalgija, proganja me stari osjećaj... ljuti me nepostojanje.
Uglavnom, opet u višku vremena, tipkam ove besmislice, sa nadom da će potrajati i da ću za 10ak godina biti jednako željna prisjećanja današnjih trenutaka. Pa ću ih imati zabilježene, ovog puta u blog formatu. Bar mogu biti sigurna da mi ih roditelji ne budu pronašli negdje u prašnjavim kutijama na tavanu.
Ovako cijeli svijet ima pristup.
A opet nitko ne zna :)
Post je objavljen 03.02.2012. u 22:06 sati.