Sv. Vlaho je živio početkom IV.st u Sebasti u Armeniji. Rođen je u bogatoj, uglednoj kršćanskoj obitelji. O njegovu se životu zna vrlo malo. Zna se da je bio liječnik. Bio je vrlo poznat po svojim čudesnim izlječenjima svojih sugrađana. Jednom su mu doveli umirućeg dječaka kojem je u grlu zapela riblja kost. Sv. Vlaho ga je na čudesan način ozdravio. Bio je za ono doba veoma obrazovan čovjek i vršio je službu liječnika radosno pomažući siromasima. Pomagao im je ne samo kao liječnik, već je još više kao kršćanin u njima gledao i susretao samoga Krista. Svojim držanjem i dobročinstvima postao je u gradu veoma popularna i draga osoba.
Zahvaljujući svemu tome, postavljen je za biskupa u već spomenutoj Sebasti. Na vlast je uskoro došao guverner Agikolaj, koji je progonio kršćane. Sv. Vlahu se objavio Bog, te mu rekao da se od progona sakrije u planine. Lovci koji su za Agikolaja tražili sv. Vlaha naišli su na spilju oko koje su se bile okupile mnoge bolesne divlje zvijeri.
Među njima je bez straha hodao sv. Vlaho i ozdravljao ih od njihovih bolesti. Kad su ga prepoznali, lovci su ga odveli Agikolaju. Na putu do Sebaste, kako je prema legendi mogao komunicirati sa životinjama, sv. Vlaho je odgovorio vuka da ne pojede svinju jedne siromašne žene. Agikolaj je sv. Vlahu dosudio smrt glađu. U znak zahvalnosti što joj je spasio svinju, dobra se žena ušuljala u zatvor i donijela sv. Vlahu hrane. Kada mu tako nije uspio stati na kraj, Agikolaj je, nakon mnogo prijetnji, naredio da mu se odrubi glava. Krvnik mu je godine 317. odrubio glavu.
Mučenička smrt je sjeme novoga života i primjer svima nama da je Krist Put, Istina i Život i da nam on daje snagu u življenju naših kršćanskih ideala koji su na udaru ovosvjetskih napasti. Kršćani se progone i danas kao i onda, kršćane se i one koji žive svoju vjeru smatra i osuđuje na sve načine u današnjem društvu preko medija i nametnutih ideala u kojima je užitak jedini cilj života, sebičnost se stavlja na prvo mjesto pa su na prvome mjestu blud, nemoral, nameće se idelogija uživanja gdje spolni odnosi postaju nešto sasvim normalno od najranijih dana pa i spolni odgoj u školama ide u tom smjeru, seksualna revolucija daje svoje plodove koje vidimo u sve većem broju rastava i uništenih obitelji i sudbina ljudi, gdje doseg naše civilizacije postaje pobačaj pravo žene kako se naziva a zaboravlja se da znanost kaže da je to ubojstvo, a najnoviji vrhunac naše humanističke civilizacije je ubijanje onih nemoćnih putem eutanazije jer čovjek nije navikao da pati, ne želi nositi križ, bježi od Križa, pa i samoubojstvom tj eutanazijom licemjerno nazivajući to samilošću. U takvom bježanju od križa i vjerovanju Sotoni koji nudi sve preko noći sasvim normalno postaje postaje uzimanje i davanje mita jer tako samo raste tvoja moć, a svijet voli pobjednike, jer pobjednici imaju moć Oni koji imaju moć vladaju ovim svijetom i proizvode nova ubojitija i savršenija oružja i oruđa za ubijanja ljudi i za njihovo psihološko uništenje te prorobljavanje. Zato se stvaraju ratovi iz kojih se eliminiraju nepoćudni i sije mržnja pomoću koje se prodaju nova oružja čime se bogati još više obogaćuju, a one siromašne se zemlje uvodi u začarani krug siromaštva i robovanja koji je započeo korupcijom a iz kojeg nema izlaska putem oružja zvanog KREDITI i ZAJMOVI. Pohlepa ljudska je beskrajna, ljudi što više imaju više žele i nikada nisu sretni jer povjerovaše Zmiji da će biti kao bogovi.
Jedina sreća istinska je u Kristu, koji nam daje smisao našega života, jer On je Bog, a Bog je Ljubav, Ljubav je davanje i pomaganje, Ljubav je život u Kristu, život za najsiromašnije jer što učinite jednom od ovih najmanjih meni ste učinili kaže Krist, ljubavi što više dajemo to je više imamo, to je tajna Božje Ljubavi, to je tajna vječnog života, to je tajna naše sreće koju nam pokazuju sveci svojim životom i mučeničkom smrću, Sveti Ivan Krstitelj i Sveti Vlaho su slično završili ovozemni život jer umjesto da pobjegnu od križa i priklone se ovosvjetskoj logici koja se onda nudila kao i danas oni prihvaćaju križ koji im namjenjuje Isus jer znaju da je u križu spasenje, u križu je Život. Mučenici su u smrt odlazili sa pjesmom, oni samo mijenjaju oblik života Sveti Vlaho je živ. Njegovo štovanje se širi i časti nakon njegove mučeničke smrti, a nakon Konstantinove pobjede nad Licinijem štovanje sv. Vlaha proširilo se cijelim kršćanskim svijetom.
Godine 610. papa Bonifacije IV. pretvorio je poganski Panteon u Rimu, u kojem se do tada častilo 14 poganskih bogova, u kršćanski hram posvećen Majci Božjoj i četrnaestorici kršćanskih mučenika, pomoćnika u nevolji, poginulih za vrijeme careva Decija i Dioklecijana, a među njima je bio i Sv. Blasius - Sv. Vlaho i tako se počelo širiti njegovo štovanje na zapadu.
Godine Gospodnje 971 Sveti Vlaho je odigrao svoju ulogu i u dubrovačkoj povijesti. Naime mletačka flota doplovila je sa 112 brodova u dubrovačke vode. Prije toga su pobijedili Neretljane i prisilili ih da im plaćaju danak. Naumili su prevarom osvojiti i Dubrovnik iako su rekli da plove prema Grčkoj. U Gradu nisu slutili prevaru pa su ih lijepo i prijateljski dočekali. U stolnoj crkvi sv. Stjepana koja je kasnije srušena u potresu pobožni dum Stojko molio je dugo u noć. Iznenada je ugledao crkvu punu naoružanih vojnika, a među njima je stajao sjedobradi starac sa štapom u ruci. Objasni mu da je on biskup, mučenik sv. Vlaho poslat sa neba da obrani Dubrovnik. Nebeski vojnici su skupa sa njim cijelu noć branili gradske zidine od Mlečana koji su željeli osvojiti grad. Poručio je Stojku da reče Dubrovčanima da se dalje sami čuvaju. Stojko je požurio da tu vijest prenese dubrovačkom vijeću. Već sutra dan mletačko brodovlje je žurno otplovilo.
Otada sv. Vlaho i Dubrovnik postadoše jedno biće. Dubrovčani su odlučili bolje utvrditi grad, a sv. Vlaha su uzeli za zaštitnika i sagradili mu crkvu. Na bijeloj državnoj zastavi u sredini se nalazio lik sv. Vlaha a oko njega slova S.B. (Sveti Blaž). Svugdje oko grada na zidinama njegovi su kipovi, kao i na državnim zgradama. Mali pečati dubrovačke republike imali su u sredini lik sv. Vlaha, a veći još tri kule koje su predstavljale grad. Lik sv. Vlaha su stavljali i na vojničke oklope, sablje, mačeve, zvona, novac koji je kovan u gradu, diplome pomorskih kapetana i na dokumente državnih konzula. Svugdje je sv. Vlaho prikazan kao starac s dugom sijedom bradom, odjeven u biskupski ornat, u lijevoj ruci drži grad a desnom blagosliva. Dubrovčani su sv. Vlaha štovali kao svog zaštitnika još od druge polovice X. stoljeća. Dubrovčani su svoje poklisare slali raznim vladarima ili Papi riječima: “Šaljemo vas u ime Božje i svetoga Vlaha, zaštitnika i zastavnika našega.” U tih je nekoliko riječi bio sadržan sav javni i privatni život starih Dubrovčana, vjera i ufanje u Boga i sv. Vlaha. Grad i sv. Vlaho su toliko bili povezani, da kad bi se u povijesnim knjigama spomenula “Republika Svetoga Vlaha”, pritom moglo misliti samo na Dubrovnik.
Oko 1026. g. Republika kupuju dio svečeve lubanje od jednog grčkog igumana. Te su moći zatvorene u zlatnu moćnicu koja ima oblik bizantinske krune, urešena je dragim kamenjem. Moćnik desne ruke donesen je oko 1026. izrađen je u obliku biskupske rukavice od zlata. Toma de Vitianis darovao je 5. srpnja 1346. g. moćnik lijeve ruke sv. Vlaha gradu. Za vječni spomen bilo je određeno da se svake godine tog dana održi svečanost. Moćnik jezične kosti darovao je Stjepan Marinov 1428 g. Izrađen je u obliku gotičke monstranice. Drugi moćnik desne ruke sv. Vlaha u grad je došao kao dar despota moreje Tome Paleologa dubrovačkom građaninu Jurju Radovanoviću za uslugu sigurnog prijevoza. Moćnik noge sv. Vlaha je izradio udomaćeni mletački zlatar Francesco Ferro 1684 godine. Te moći danas se nalaze u riznici dubrovačke katedrale. Dubrovčani su štovali svog parca i njegove nadnaravne moći. Festa sv. Vlaha za vrijeme dubrovačke Republike bila je državni blagdan. Od tih dana pa sve do danas naš parac brani Dubrovnik od svake nevolje. Ovo štovanje sv. Vlaha u Dubrovniku je potaklo posebnu svečanost na svečev dan 03. veljače. Najstariji pisani dokument koji nam svjedoči o svečanost je iz 1190. godine. Svake godine Dubrovčani i čeljad iz okolnih mjesta najsvečanije slave svoga zaštitnika. Tada je selo u gradu jer bez njih ne bi bilo Vlasića. U grad dolaze sa svojim crkvenim barjacima, barjacima bratovština da se poklone parcu i njegovu hramu. Iz godine u godinu u svečanim, zlaćenim nošnjama sa veseljem u srcu i barjakom u ruci dolazi u grad da se pomole i poklone. Godine prolaze ljudi umiru ali ostaju Vlasići, uvijek isti a ipak drugačiji. To je dan koji «dohodi jednom nami na godište». U procesiji biskup i svećenici nose moći sv. Vlaha dok vjernici sa strahopoštovanjem ljube dlan i nježno dodiruju tu relikvije u molitvama za sebe i svoj grad. Grad je uvijek na taj dan prepun ljudi, ushićenih srca kad se svi raduju danu Dubrave. Jer Dubrovnik i Sv. Vlaho su nerazdvojiv spoj svih duša koje žive u njemu i dok bude tako biti će i Dubrovnika. Po završetku procesije odlaze barjaktari sa svojim barjacima u svoja sela da ponesu blagoslov parca svima onima koji na taj dan nisu mogli u grad. Krenut će onim putovima kojim već stoljećima dolaze i odlaze na taj dan.
Kako bi se omogućilo sudjelovanje svima, uvedena je tzv. 'Sloboština Sv. Vlaha', dan kada je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao dva dana prije i dva dana poslije blagdana slobodno doći u grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost (ta se sloboština kasnije proširila na 7 dana prije i 7 dana poslije blagdana).
Štovanje zaštitnika Sv. Vlaha ostalo je kroz burna vremena dubrovačke povijesti nepromijenjeno, a zaštita trajna.
On je ujedinjavao Dubrovčane, plemića i kmeta, građanina i trgovca, da isto misle i istom teže, jer nije moguće drugačije shvatiti snagu kojom se ova mala državica mogla očuvati od nasrtanja moćnih, pohlepnih i okrutnih neprijatelja i izvršiti tako velebna djela u svakoj grani ljudskog umijeća. Svi i sve je bilo podređeno višim ciljevima i nitko nije smio previše zadužiti Republiku da bi ga se moralo previše častiti. Kroz čitavo vrijeme trajanja Republike podignut je samo jedan spomenik (Mihu Pracatu), jer je vrhovni glavar bio Sv. Vlaho.
Knez je vladao samo mjesec dana - da se ne bi osilio ili previše zadužio Republiku. U ime Sv. Vlaha donosili su se zakoni, kovali se novci s njegovim likom, pod njegovom zastavom plovili brodovi, upućivali poslanici u strane zemlje, njegovi kipovi bdjeli na zidinama, promatrali svakog putnika i došljaka, njegove slike gledale su iz svih kućnih uglova i sprječavale mnoge nepodopštine i zločine.
Post je objavljen 02.02.2012. u 19:14 sati.