Marketing
U inat zimi
Puna mi je kapa bereta, jaketa, šalova i kapa. Fale mi fešte na plaži noge bose.
Fali mi okus soli, mada je na fotki Ohridsko jezero.
Zar ima većeg gušta kada ti je jedina nužna prtljaga šugaman, a i to je suvišno?
A i sunce u kosi od kojeg sam prošle godine bio tako plav.
Ohridska pastrmka, zabranjena u Makedoniji, ali ju avanturisti mogu prošvercat iz albanskog dijela.
Na cesti Lin-Pogradec se bez ikakvih problema može odlučiti koju ćete vrstu riba i cijena je stvar dogovora. Baš volimo pazarit.
Plaža na albanskom dijelu.
Svakako preporučam napraviti krug oko jezera, iako na albanskoj strani predvaladava nečistoća, nered i siromaštvo.
A onda kad ste prošvercali pastrmku u šugamanu u bunkeru i napravili cariniku osmijeh od uha do uha, vraćate se sa plijenom u makedonski pitomiji dio.
Ovu krunicu na stolu sam stiskao kao da mi je posljednja slamka spasa kad sam se vozio sa kamiondžijom u Podgoricu nakon što nam je auto krepao kod Skadra.
Ako idete u Makedoniju džabe vam dijeta i izgubljeni kilogrami prije ljeta. Ah...
Poludivlji birc.
Kanili smo obići albansku obalu, ali kad smo vidjeli da se kod Drača ekipa bez problema kupa u smeću prošla nas je lagano volja.
A kod Lješa nam je krepao auto i tu su nastali problemi.
Svud oko nas nekakva napuštena, nikad dovršena novogradnja. Iz milja smo to zvali "još jedna propala investicija", a bilo ih je mnogo.
A onda je mjenjač odbio daljnju suradnju radi čega smo se zaustavili na rubu magistrale pa su nam auti počeli trubiti kako bi prolazili. Sa pulskim registracijama smo bili ko nepokretne mete, a mrak je padao.
Prijatelj je platio HAK-u onu najskuplju varijantu u slučaju da nas auto izda, ali se gospoda nije udostojila doći sa šlep službom po nas već su nam rekli da će nas čekati dan poslije na granici sa Crnom Gorom i to samo sa mjestom za dvoje putnika.
Pošto se radilo o o bratu i sestri odlučeno je da ja nađem alternativni prijevoz do granice i da se nađemo negdje u Crnoj Gori. Ja sam ustopao vozača kamiona sa Podgoričkim tablicama.
- eeee dobar dan jel pričate hrvatski?
- ne, ja ti pričam samo srpski (prkosno će tip)
- ma dobro, koga briga, samo da me razumijete, jel vozite za granicu? mogu li sa vama?
-ajd
I tako sam krenuo sa nepoznatim tipom koji je u kabini imao ležaj i držao obješene oko sebe snopove češnjaka. Pomislio sam da je to za vampire.
Pozdravio sam se sa braćom kojima sam zaželio sreću i nadu da se sutra vidimo u boljim okolnostima.
Toni i Foška su otpeljali auto, nakon raznih peripetija, pred nazovi konačište koje je bilo jedno stotinjak metara od zavoja di nam je krepao isti.
Tip koji im je iznajmio sobu je bio sumnjiv do bola i pokušao je prijateljicu hvatati za koljena na što se ova srmznula. Posljedica svega je da ne može više smisliti Albaniju.
Nisu se usudili izaći iz sobe koju su unajmili za preskupih 10 eura dok je unutra radilo grijanje, a prozori su bili zakračunani sa čavlima.
Usred rujna.
Na kraju ih je tip još izveslao tako što nije htio zvati šlep službu nego se on ponudio da će ih odšlepati za 70 eura što je za tu zemlju basnoslovna cifra.
U međuvremenu sam se ja vozio makadamom od Skadra do crnogorske granice.
Veza između Albanije i Crne Gore je na razini šumskog puta.
Kada je vozač shvatio da sam po mami Vučković i da mi je djed rođen u Podgorici splasnula je sumnjičavost prema meni. Čak mi je kupio sendvič i vodu jer sam bio švorc. Kad smo prošli tih 40-50 kilometara nakon dva sata zaustavio se u mraku ispred granice i pružio nekakvu siću u eurima korumpiranom albanskom graničaru.
A rekao mi je da nema terata sa sobom iako je nešto non stop odskakivalo. Blaženo neznanje.
Šteta mi je što se nismo slikali, ali sam mu zapamtio ime. Zove se Eto i nastavlja iz Podgorice za Pljevlju nakon spavanja na parkiralištu.
Ostavio me u albanskom predgrađu Podgorice negdje oko ponoći tako da i nisam imao neki doživljaj da sam izašao iz Albanije.
Mjesto se zove Tuzi pa sam se počeo samom sebi smijat sa rancem i torbom da ću naći kakvu karticu za mobitel i nazvati Tonia i Fošku i reć da sam u tuzi (ah koja luda igra riječi).
U Tuzi je bilo masu restorana koji su istovremeno slavili nekakva vjenčanja. Svud oko mene ljudi sa mercedesima i skupim autima i naočalama za sunce usred noći. Strah me uhvatio da se mještani igraju nekakvog Bronxa.
Ugodno sam se iznenadio kada mi je zaposlenik na tamošnjoj benzinskoj crpki dao mobitel da nazovem Tonia, pokazao mi je di je hotel u koem mogu prespavati, objasnio mi je da ima dva brata u Varaždinu i Splitu i nudio se da mi pomogne na što sam mu rekao da je i previše učinio.
Krenuo sam u smjeru hostela kad se zaustavila pored mene crna golf jedinica. Izašao je tamnoputi čovjek, izjavio da je taxist (na crno) i hoću li da me odvede negdje. Pa smo zajedno tražili povoljna prenoćišta.
Odveo me da kupim mobitel promonte karticu i da si uzmem sobu u Millenium hotelu. Mjesto baš i nije bilo luksuzno ko hotel u Opatiji, ali je bilo i preskupo, no mene je prao strah i nisam pitao za cijenu.
Noć sam proveo u prezagrijanoj sobi uz lavež pasa i tjeranje mačaka i sa slikom na zidu iznad moje glave nekakve djeve u toplesu na što sam se smijao sam sa sobom da je to Fallen Madonna with the Big bubbies od van Klompa iz Alo alo.
Nakon što sam se probudio i odlučio uteći iz preskupog hotela nazvao sam jučerašnjeg taxistu koji mi se smilovao i kupio mi čarape i na kraju me poveo do autobusnog kolodvora u Podgorici.
Iako je bio i sam švorc nije mi htio niš naplatiti.
Ispričao mi se za gramzivo ponašanje njegovih sunarodnjaka i objasnio da tamo vlada veliko neobrazovanje i neimaiština te da su ljudi spremni na svašta kako bi nešto zaradili. Isto tako mi je objašnjavao da je u Crnoj Gori brojna manjina Albanaca jer je južni i istočni dio prije pripadao Albaniji na što nisam imao ništa za reći jer ne poznajem modernu povijest ovih krajeva.
Ništa čudno, i sam dolazim iz pograničnog mjesta koje je nekoliko puta mijenjalo vlasnika.
Sav oduševljen pristojnošću i ljubaznošću taxiste insistirao sam da mu barem napunim auto sa lož uljem.
Lijepo sam krenuo autobusom za Herceg Novi i mislio da su moje nedaće gotove. U busu sam upoznao curu iz Podgorice koja studira hotelijerstvo u Budvi (?), kraj nas su sjele još dvije jako lijepe cure pa sam stekao dojam da su crnogorke zaista ugodne oku.
U čitavoj vožnji je 8 puta zaredom krenula izvedba Brad Pitt od Severine pa sam zaključio da je ona tamo jako popularna.
U Herceg Novom sam kafenisao sljedeća tri sata dok sam čekao da me šlep iz HAK-a pokupi, no problem je bio da se čovjek zajedno sa mojim prijateljima nije htio/mogao zaustaviti, a ja sam krivo razumio upute gdje me treba pokupiti.
Rezultat je bio da sam onako gnjevan pisao prijatelju u kabini poruku da kaže vozaču nekoliko lijepih stvari koje bi mi se dopale da mu ih učinim sa rukama oko vrata.
Na kraju sam morao kupiti i kartu Herceg Novi - Dubrovnik i onako sav prljav i znojan i iznerviran završio na Stradunu. U Talira su nam naplatili 25 kuna 3 deci pišljive Žuje. Onako nikakvi čekali smo u Čibači da nam automehaničar spoji dijelove oko mjenjača.
Automehaničar se non stop prevrtao hoće li uspjeti popraviti noćas ili ćemo morat čekati sljedeći dan. Na što smo očajavali jer nemamo gdje prespavati.
I desilo se čudo, auto je bio spreman za put. Onako šporki i nenaspavani krenuli smo za Split a na granici sa BiH su nas naši dragi carinici htjeli kontrolirati još jedan put nakon što su nas prvi put rastavili.
U tom trenutku sam shvatio da nam Pelješki most treba samo radi naših usijanih golobradih i ne baš bistrih carinika iz Opuzena. Bosanski carinici su bili neprimjetni sa onim nonšalantnim odmahivanjem ruke "ma samo prođi".
Te noći sam toliko bio bijesan da sam samo htio partiti u pravcu Rijeke, no drago mi je da sam se predomislio.
I nastavili smo za Komižu gdje nas je čekao još jedan prekrasan tjedan prije povratka u zbilju.
Post je objavljen 01.02.2012. u 14:47 sati.