Ne volim kad nisam na poslu, a moram nazvat šeficu. Iz bilo kog razloga, bilo da javim da ću zakasniti ili ne doći na posao iz opravdanih razloga, bilo da kažem da ću se vratiti s godišnjeg dan ranije, bilo da tražim ja uslugu ili nudim njoj. Iako je ona skroz korektna. Tek kad obavim glupi kurtuazni razgovor, nestane taj kamen iz pluća.
Prema šefici imam isti onaj odnos ko nekad prema treneru. Kad npr. kuriš ili izmišljaš da kuriš pa se spremaš nazvat da nećeš doć na trening, a znaš da će pizditi jer ne može napraviti trening u osmercu, nego sad mora nešto izmišljati s dvojcima i četvercima.
I isto kao što sam nekad dolazeći na Jarun prvo pogledom prešao parkiralište u nadi da neću vidjeti trenerov auto, tako se sad nagnem u hodniku nadajući se da nema šefičinog ključa u vratima i da je danas neće ni biti.
Mrzim taj trener-sportaš osjećaj. I te telefonske razgovore. Htio sam jučer poslati mail pa sam zvao frendicu kako započeti mail šefici (ne možeš preformalno, a ne možeš ni s bok), ali rekla je da mail ne dolazi u obzir jer očekujem povratnu informaciju.
Sad vidim da su ti osobni asistenti i tajnice odlična stvar. Nikome se neda otkazivati sastanke i izmišljati razloge. Šef kaže tajnici: "Otkaži!", tajnica nazove i kaže: "Direktor je spriječen i primoran otkazati sastanak." - sasvim dovoljno, čak ne mora ni izmišljati, nitko ne sumnja jer ako je direktor "primoran" sigurno je nešto važno - svi sretni i zadovoljni. Divan svijet.
Post je objavljen 01.02.2012. u 10:37 sati.