Marketing
ŠALE RADI
Za razliku od Baudelaireovih mornara, ja često šale radi, crtam političare i osobe iz javnog života. To me opušta. Crtam ih na ovaj ili onaj način: ponekad u grupnjaku, ponekad pojedinačno; ponekad masnim kreonom; ponekad olovkom; ponekad topografskim perom, ponekad lavir tušem; no većinom nacrtam grotesku ili karikaturu. Sa tom praksom započeo sam vrativši se iz Francuske. Naime, kraj Clairinog kreveta, bio on u Stuttgartu, Parizu, Bordeauxu uvijek se nalazio čitav svežanj Courrier Internationala koji bih prelistavao dok je ona slušala predavanja na fakultetu. Nekolicinu brojeva ponio bih sa sobom u urbana istraživanja. Umoran od višesatnog lunjanja gradom napokon bih sjeo u kakav kafić, naručio piće, otvorio tiskovinu i pravio se da čitam. Zapravo na neki način i jesam čitao, samo što sam čitao sličice. Bože, kava ideja! Kakav crtež! uzbuđeno sam klicao u sebi. No ubrzo bi me obuzelo tmurno raspoloženje, sjetio bih se manjka smisla i sadržaja tamo gdje živim. Onda bih naručio još jedno piće, a čaša je bila dupkom puna.
Politička ilustracija, čini mi se, imala je za razliku od današnje demokratske Hrvatske svoje mjesto u bivšoj državi. Pritom ne mislim na priglupog Grgu Ice Voljevice u Večernjaku (novine za radništvo), niti na dosadnog Reisingerovog Peru u Vjesniku (novine za intelektualce) - u suvremenoj verziji svijeta nastavljači te tupe, bezokusne-bezbojne-bezmirisne tradicije su Titanik i Puntarić – mislim na ilustracije nalik ovima iz Curriera na koje sam nailazio u Danasu, Ninu, Mladini i ostalim časopisima koje je čitao moj djed. Ali kako rekoh, čini mi se, jer sam u to doba bio klinac (usud mi nije dozvolio da postanem disident). Je li politička ilustracija od od ikakvog značaja postojala u ex Jugoslaviji, to može potvrditi ili osporiti samo naš stoljetni kroničar Babl i ja se svesrdno nadam njegovom očitovanju. Recimo, jedno ime koje pamtim je Mojmir Mihatov.
Često ćete u francuskim novinama naći crtani politički komentar.
- A što je sa cenzurom – upitao sam Claire fotografirajući najbolje ilustracije za uspomenu, osvjedočen po tko zna koji put kako slika doista vrijedi tisuću riječi – ima li političkih pritisaka na urednike i slično?
- Ne, ilustratori su cijenjeni, imaju svoje udruženje i silno se vodi računa o njihovoj neovisnosti – od prilike je glasio njen odgovor.
Vrativši se u domaju u želji da nastavim čitati francuski tisak, te da povremeno posudim kakav francuski film, cd i sl. pohitao sam učlanit se u Mediatheque Francuskog instituta u Zagrebu. Na nesreću tu je radila jedna zla vještica koja se prema malobrojnom članstvu (te sam godine zatefteren pod rednim brojem 112, a već je bila polovica lipnja) odnosila omalovažavajuće kao da je sama, ni više ni manje, direktni potomak Marie-Antoinette d'Autriche. A zapravo bila je bezimena zagrebačka flundra, ljenčina koja je svojim odbojnim, negostoljubivim pristupom iznašla način da smanji količinu posla, upravo kako to čine nove generacije knjižničara KGZ.
Živcirala me. Oh bože kako me živcirala! Živcirala me do te mjere da sam prestao zalaziti ondje.
Zatim me, nakon podosta mjeseci, nazvala interesirajući se kada ću vratiti cd-e. Nabrijala se da mi očita bukvicu, ali ja doista nisam mario. U ostalom dva su cd-a bila totalni šit, nikome to nije trebalo, od vrijednosti je bio tek Debussy.
- Nema šanse da ikada više kročim kod vas – rekoh – vi gospođo proizvodite tako groznu vibru od koje otpada žbuka na mom zidu. Užas! Evo, ježim se pri samoj pomisli na to...
- Tja čujte, dajte onda nekome da ih donese, ne – odmah se snašla prokletinja.
- Ne bih to priuštio ni najgorem neprijatelju – odvratih.
Da ne duljim, dijalog je prošao u nadmudrivanju, a ja nikada nisam vratio cd.
Ponekad u prolazu bacim pogled u Mediatheque. Već je neko vrijeme ne viđam ondje. Možda je mrtva. To ne bilo loše, otvorila bi se mogućnost da vratim cd-e i ponovo se učlanim.
Strašno koliko jedna kriva osoba na pravom mjestu može načiniti štete!
Bi li mogao crtati britku političku ilustraciju, dati relevantan društveni komentar, bi li mogao razmišljati na taj način, zapitao sam se svojevremeno, naravno posve svjestan da je takvo što nemoguće kapitalizirati. Novinski su gazde škrti. Tajkunu moćni. Kriminalci opasni. Urednici podplativi. Politički tjednici javna su glasila suprotstavljenih frakcija tajnih službi. Svejedno odlučio sam pokušati. Upalio sam radnu stolnu svjetiljku i bacio se na posao.
Arbajtao sam danima. Nije išlo. Da sam u djetinjstvu i tinejđerskim godinama crtao stripove bilo bi lakše. Ali opet što ne bi moje ilustracije bile slikarske, poput Daumierovih, zapitao sam se u očaju.
Promjena pristupa polučila je rezultat. Radio sam sve bolje i bolje, no radeći uvidio sam i slijedeću stvar: da, mogao bih crtati političku ilustraciju, i da, mogao bih razmišljati na taj način, no vrijeme je predragocjeno da bih ga tratio na trećerazredne političke klaunove, harlekine i gutače vatre. Na čitav ovaj politički cirkus!
Naravno, ukoliko dobro platite uvijek se možemo dogovoriti. O kojoj ono cifri razgovaramo?
Glazba za ugođaj: Camille Saint-Saëns – Aquarium
Post je objavljen 31.01.2012. u 22:12 sati.