trebala sam ti to Pero izreći prošle subote (28.01.2012.) kad smo se našli na groblju?
Bilo je jako hladno toga jutra, a ja sam bez rukavica, smrznutih prstiju pokušavala očistiti ploču i slova na njoj. Z. je išao od špine do špine po vodu jer je ova do nas, smrzla. Došao si i šutke stajao i ne znam, čekao? Onda sam ipak nešto rekla da ne budemo u tišini, ti si prihvatio, Z. se vratio. Da razbijemo muk malo smo se „zakačili“, Z. i ja, a ti si se nasmijao i rekao da smo uvijek isti. Potom si dodao da ste ti i moja sestra bili za Novu godinu, normalno, u Zagrebu, da je bio poseban osjećaj dok ste jeli kestenje i pili kuhano vino na nekom trgu, u nekoj ulici…. Trebala sam reći, a nisam: „Reci mi Pero jesmo li mi jedini u Umagu koji nisu znali za vašu proslavu u Zagrebu? Zašto si to baš nama trebao priopćiti kad dobro znaš da smo prestali ići na doček ili slaviti Novu godinu jer nam se život - srondao? Što bi nam trebalo značiti i kakvu emociju pobuditi sjećanje na okus kuhanog vina i pečenih kestena? U Zagrebu? Osim jada možda! Osim komparacije onog prije i onog poslije? Kakav si komentar zapravo očekivao? Jesi li očekivao ikakav? Zar ne znaš da više ne možemo biti i nismo isti? Jesi li ikada zapravo p(r)omislio kako nam je upravo na prelasku iz stare u Novu godinu koja, ako išta budi, budi sjećanja na veselu i prelijepu djevojku? Budi sjećanja na čestitku koju sam prvo uputila baš njoj, bile u društvu ili udaljene. Sjećanje koje pakleno boli jer količina tuđe radosti izaziva jednako količinu praznine i bola. Da je bilo drugačije, da nije tako bilo, da je ona tu…… Umjesto da sam ti to rekla, Z. i ja smo se pokupili i otišli, nikad se nismo kraće vrijeme tamo zadržali. Tek kod izlaza sam zastala i obećala si da više nikada i zbog nikoga neću dopustiti da se maknem s mjesta gdje je moje dijete. Ona to ne zaslužuje, ali niti mi, njezini roditelji.
I nikad si više neću dopustiti da doma plačem zbog toga što se stidim same sebe jer nisam rekla ono što sam mislila.