Došao je nepozvan. Ali čim sam ga vidjela, zavoljela sam ga. Malenog Juru.
Znate onaj osjećaj kad je nekim stvarima ili životinjama jednostavno prirođeno neko ime, kad odišu nekim imenom, kao što je moje auto – Dama, tako je i mali Jure bez razmišljanja postao i ostao – Jure. Nisam ga birala. Takvo je uostalom i neko uvriježeno mišljenje o kućnim ljubimcima – ne traži ga, ali kad ga ugledaš znat ćeš da je to taj koji ti je suđen. Tako je bilo i s nama, ljubav na prvi pogled. Bio je toliko mali da sam mislila da će se gubiti po stanu. I gubio se. I gubi se još uvijek. Ali se uvijek iznova i vraća. Nema ga danima, a onda se jednostavno pojavi. Maleni maleni Jure. Imam osjećaj da razumije svaku moju riječ i iako konstantno izgleda izgubljeno i zbunjeno, imam osjećaj da točno zna kad se ljutim na njega. I savršeno funkcioniramo.
Davno je to bilo kad sam posljednji put imala kućnog ljubimca, i to zlatnu ribicu, zvala se Janja. S Janjom se nisam baš nešto dugo družila, mislim da sam čak pomalo i kriva za njezin kraj. Činila mi se nekako usamljena, pa sam joj kupila društvo u obliku igračke ronioca koji je ipak bio malo prevelik za njezin mali akvarij. Ne znam što je točno bio uzrok, ali već nakon par sati od dolaska ronioca, pronašla sam jadnu Janju kako pluta potrbuške.
No sada je tu mali Jure. Strah postoji jedino kad upalim usisavač, stan se ipak mora čistiti, a on je tako mali da se bojim da ću ga jednog dana usisati. Ili ja ili moja druga polovica. I njemu je Jure prirastao srcu. Takav je Jure, divan do beskraja i lako ga je zavoljeti.
Znam, kad dođu topliji dani i širom otvorena balkonska vrata, vjerojatno će bježati van, tko zna hoće li se nakon toga uopće i vratiti. I bilo bi mi neizmjerno žao da se ne vrati.
Ali, znam, njegovo je mjesto tamo negdje vani, u prirodi. Ipak je on samo mrav. Moj mrav, i jako slatki mrav, ali ipak samo mrav.
Post je objavljen 31.01.2012. u 16:17 sati.