Možda će ovo zvučati kao skraćena lektira koju sutra ujutro morate predati a nemate vreme knjigu zapravo i pročitati. Volim čitati. Dugo me neka knjiga nije u startu već ovako jako razljutila. Svejedno sam je s iskrenim zanimanjem čitala.
Sama činjenica da se knjiga zove „J*** mi se, najuzvišeniji duhovni put“ i da je pisana nakon još nečijeg životnog kraha, gdje odjednom sve postaje manje bitno a život u sekundi prekrasan, odbijala me prije nego sam ju uopće primila u ruke.
Početak me strašno živcirao jer zapravo govori da svakom optrećenju bilo koje vrste jednostavno možemo i trebamo reći „ma jebe mi se“. Ovakvo drastično poništavanje važnosti ičega mi je zvučalo krajnje glupavo. Pa svi znamo svemu reći „ma jebe mi se“. Pa, nije li to najlakše?
Ne bi li trebalo težiti da nam je stalo, ne bi li trebali imati nekakve temeljne vrijednosti na kojima bi onda nešto gradili, rasli, učili? Ne bi li nam nešto ipak trebalo biti važno?
Ne nosi li stav „ma jebe mi se“ sa sobom i svojevrsnu ravnodušnost? Umjetnu nedodirljivost? Obezvrijeđeno je bilo što što bi potencijalno moglo biti teško ili ne daj Bože, bolno.
Kako god, prečesto se u zadnje vrijeme nađem uključena u razgovor na temu životnih krahova nakon kojih redovito slijedi preokretanje života iz korijena. To je dodatni razlog odbojnosti koju sam osjećala prema knjizi. Ne bi li trebali biti pametni i truditi se osvjestiti i naučiti svašta – prije kraha?
Čitala sam dalje, nadajući se da sam krivo shvatila početak i da zapravo knjiga mudro zbori. Ali, pisana je kao poruka nakon nečijeg kraha .... i opet se ljutim. Naravno da ako ti je ostao samo jedan dan života, da ćeš pažljivo birati što će taj dan činiti. Ali da nam kažu da imamo još dva dana života, pa ne bi li trebali ipak htjeti malo više?
Čitala sam dalje.
Osnovne lekcije ove „jebe mi se“ metode su otprilike kako slijedi:
1. Opuštanje – kao što opuštate srce u nečijem zagrljaju, kao što opuštate misli uz čašu vina, nađite načina i ne zaboravite opuštati i svoje tijelo. Slažem se.
2. Prepuštanje – ne se grčevito držati ni za što (partner, posao, stan, novac ...). Bez bilo koje od tih stvari možemo preživjeti. Može se živjeti i s malo njih ostvarenih. Sve njih možemo popraviti i ponovo naći. Nema razloga za grč. Prepustite se. Slažem se.
3. Prihvaćanje – kasna zima, rano ljeto, dosadan partner, glupi političari, zao šef, sve su to stvari na koje najčešće ne možete previše utjecati. Sve ih već sutra možete promijeniti ili barem zamijeniti, ali rijetki će to doista i učiniti. Ako već tako odlučite, tada prihvatite da su stvari takve kakve jesu. I prestanite njih kriviti za išta loše što osjećate. Prihvatite. Slažem se.
4. Nepristrano promatranje - ova lekcija ili barem način na koji je opisana, me strašno razočarala. Poanta je lijepa i zaslužila je biti bolje objašnjena. Trebali bi moći osvjestiti stvari koje nam se događaju i u nama i oko nas. Trebali bi naći vremena i načina da malo promotrimo samo sebe i osvjestimo si kako smo zapravo, i što nam se zapravo događa. Mali test „gdje sam i kako sam“. Trebali bi znati povremeno nepristrano promotriti sami sebe. Slažem se.
5. Svjesno disanje – nadam se da znate što ovo znači i da nema potrebe previše o vome pisati. U slučaju da ne znate, molim vas, još danas nađite načina da naučite. Naučiti svjesno disati je najljepša stvar koju si možete pokloniti. Svakim izdisajem se oslobađate svega što ne želite, svakim udisajem dobivate sve ono što trebate. Svojim dahom beskrajne igre možete igrati i pritom sebi osjećaj energije pokoniti. Naravno da Jon C. Parkin kaže da tada morate misliti „ma jebe mi se“ za sve ostalo. Ovdje se moram složiti :-) . Naučite ovo. Vjerujte mi.
Kako pronaći mir i harmoniju u svom životu? Ili ćemo promijeniti ono što nas uzrujava i čini nam loše, ili ćemo isto to jednostavno prihvatiti takvo kavo je i prestati se konstantno uzrujavati. Zvuči savršeno jednostavno. Je li doista tako?
Samokontrola, disciplina, planovi i ciljevi ili Sloboda?
Fokusirati se na nešto i ići prema tome točno unaprijed određenim koracima, u većini slučajeva nosi sa sobom rizik propustiti toliko predivnih stvari i ljudi sa strane, uokolo ili samo malo lijevo ili samo malo desno.
Slažem se da bi se trebali slobodno kretati životom i upijati ono što nam godi, jednostavno živjeti.
Život nam nudi tolike beskrajne mogućnosti, ali većina radije živi ono što poznaje, na što je pripremljena, tako se osjeća sigurno.
Kaže John: „Vrijeme je da dignete ruke s volana vašeg života! Doista, otkrit ćete kako on ide sam od sebe, sretno, bez potrebe da bilo što radite. Vrijeme je za odmor, ispružite noge, naslonite se, za promjenu uživajte u vožnji.“ I ja sam odjednom oduševljena lijepo sročenom porukom koja me umila novom energijom.
Ali već malo dalje kaže: „...dobro nikad neće nadvladati zlo, i obrnuto. Prihvatimo stvari kakve jesu. .. osjetite kako je to odustati od bitke...nećete pobjediti. Nećete napraviti nikakvu razliku u svijetu...napokon se prepustiti stvarima kakve jesu je velika stvar. To je moć rečenice jebe mi se. Kad odustanete od želje da poboljšate svijet, možete zapravo početi raditi nešto što doista na ovaj svijet ima utjecaja.“ I ponovno me živcira. Pomalo neoprezno i previše površno i olako šalje opasnu poruku. Dira mi i ljulja moja uvjerenja i nade u ostvarivost velikih ideja i velikih snova. Dobro, nema veze, čitala sam do kraja i razmišljala. Više se nisam ljutila.
OK, stvari obično zapravo nisu toliko bitne koliko mislimo. OK, „značaj stvara bol“ ali značaj nije nešto krivo. Treba pažljivo birati ono što će nam doista nešto značiti. O tome ovisi kako će nam biti i kakav ćemo život imati.
Kao da sve što čitam, moram sebi još dodatno objasniti i reći si „ma dobro je mislio, samo se nespretno izrazio“. :-)
Ali on očito živi svoje poruke jebe mi se. I to je u skladu s još jednom tvrdnjom s kojom se slažem: Zbog neželjenog „talasanja“ i straha koga ćemo sve uznemiriti nekim svojim postupkom, najčešće jednostavno slijedimo i ispunimo očekivana ponašanja za koja smo unaprijed sigurni da će biti prihvaćena od drugih. I onda izgubimo sebe. On to nije učinio.
Suština pristupa jebe mi se je umanjiti značaj obaveza, očekivanja drugih, pravila i regula, i jednostavno krenuti svojim putem.
Vjerujte mi kad vam kažem da ćete mnoge uznemiriti pokušate li primjeniti jebe mi se pravila. Neki neće razumjeti a neki će zapravo potajno priželjkivati slobodu koju primjećuju u vama.
Ja bih rekla da biti slobodan znači biti baš ono što zapravo jesi, baš onakav kakav jesi. Ti. Autentičan. Usudi se jednostavno biti ti. I usudi se jednostavno živjeti. Tako bih ja rekla. Možda zato ipak ja nisam izdala knjigu i možda zato ja nisam John C. Parkin. :-)
Ja sam samo ja.
Jesi li ti baš ti? Ili ne voliš uznemiravati ljude oko sebe?
Post je objavljen 30.01.2012. u 22:52 sati.