Pregled posta

........................ Bijahu zaneseni Njegovim naukom /Mk 1,22/ .........................

............................................................................................

....................................................................

Z n a t i . . . d i v i t i . . . s e . . .

Kada ste posljednji put zastali zadivljeni zalaskom sunca,
ljepotom rascvjetane grane,
bojom procvjetale ruže
ili zadivljeni nečim sitnim i nenametljivim
što vam se našlo na putu?

Kada ste posljednji put donijeli s izleta ili putovanja
neobičan kamen, šišarku ili školjku?

Jeste li od onih koji vuku svoje dijete za ruku
kada ono na putu do vrtića ugleda puža u travi i želi zastati,
i od onih koji su u neprilici kada im buba - mara sleti na ruku?

Kad leptir leti k cvijetu, a vaše dijete za leptirom,
trčite li i vi - ali za djetetom?


Divi li se vaše dijete tim čudima prirode?

Divi im se ako mu niste svaki put
kad vas je uzbuđeno pozvalo
da pogledate zajedno boju oblaka u predvečerje
počeli objašnjavati da Sunce zalazi na zapadu.

Divi se ako se niste upustili u priču o godišnjim dobima
kad je ono ugledalo prvu rascvjetalu granu.
Ako niste pred čudom leptirovih krila načeli temu čahure,
dudova svilca, pa Marka Pola, pa Kine, pa...
Ako sve to niste učinili - pustili ste svoje dijete da bude uzbuđeno,
da doživi radost i čudo prirode koja ga okružuje i koje je dio.

Poučavati dijete obveza je roditelja, odgojitelja i učitelja.
Ali čak i na upit zašto i kako, dobro je odgovoriti jednostavno,
relativno kratko, pa opet čekati idući upit,
onda opet jednostavno odgovoriti, razgovarati.
Neko je dijete svojoj majci govorilo:
"Mama, sada ću te nešto pitati, ali,
molim te, samo mi odgovori,
nemoj mi opet pričati pola sata."

Poučavati dijete životu ne znači dati mu mnogo podataka.
Poučavati dijete možemo katkad
i tako da mu dopustimo divljenje, čuđenje,
i tako da se divimo zajedno.
Sve je to prvi uvjet da se može vjerovati.





Prihvatiti da postoji čudo

Sjetite se koliko toga niste mogli objasniti svojem djetetu,
samima sebi, drugima.
U vašem zvanju pouzdano postoje pojave,
događaji, pojmovi ili problemi
koje niste riješili, koje nisu razriješili
ni oni iz čijih ste knjiga učili,
kojima ste se divili, čije ste znanje uvažavali.
Koliko god naš um spoznao, nailazimo na nove tajne
i one su naša realnost.

Čemu se vi divite?
U koje čudo vjerujete?
Čudo začeća, čudo atoma, čudo šarenog leptira,
čudo lasera, čovjekova hoda po Mjesecu, čudo ljubavi?

Tko vam je o tome čudu govorio?
Jeste li vjerovali samo svojim očima, riječima svoje majke
ili ste jednostavno skloni povjerovati?
......................................
...................................
............................

"BLAGDAN DJETINJSTVA"
Maja Gabelica-Šupljika, Mirjana Milanović
Školska knjiga, Zagreb 1995

........................................................................



P.S. ... Čuda se zaista događaju ...

... Čudo koje se događa samo je jedan znak, ...
... znak koji nas mora usmjeriti na stvarnost, ...
... Božju prisutnost u Isusu ...
... koji ne samo da govori, ...
... nego i čini ono zbog čega se utjelovio ...

/Katolički tjednik/