sve je nestalo. sve sam izgubila. kreni! ali kamo? moj zivot je kao ravna linija. ravna crta. daleki je put do cilja. ponekad se cini kao cijela vjecnost. odbrojavamo dane. jednom zaspat cemo zauvijek. cesto razmisljam o smrti. cesto zelim ne probuditi se ujutro. docekati zoru. sjaj sunca. jednostavno zelim nestat jednog dana. bez pozdrava. samo neka bude sve uredu. ne zelim suze. ne zelim bol. ne zelim vise tugu i bijes. zar su vise rijeci vrijedne? trebam neko objasnjenje. bog nas je poslao s nekom dobrom namjerom. ali nije ocekivao da cemo mi to dobro unistit. ne cijenomo vise ono sto imamo. ono najpotrebnije. sada se svjetlo gasi. negdje sam daleko. misli su me odvukle. moj san i moja masta. moglo je sve drugacije bit. ne ponovilo se nikada vise. ako je ovo moj san zasto onda nije sretan kraj? zasto je radnja tuzna? zasto mi je zivot unisten? zasto? ne vrijedi vise nista. ni suze. ni tablete. ni ove male ogrebotine. sve je vise uzalud. dan za danom pitam se zasto uopce jos uvijek zivim? pricam samo u vjetar. zasto uopce zivjet kada moramo uvijek prihvacati neke uvijete i pravila? cemu onda sav trud kad ce ga netko unistit u jednoj potrebnoj sekundi? sekundi koja je planirana jako dugo. mozda se dogodila slucajno. mozda sam se ja uvijek nasla na krivome mjestu u krivo vrijeme. gubis polako sve nade da krenes dalje. jednostavno si nekad unisten do temelja da nemas snage krenuti dalje. ponekad nemamo ni volje za sve to. svaki dan neka sazaljevanja. zar samo imamo probleme u zivotu? nikada ne mozemo misliti pozitivno. zasto? jer nas nitko ne pita. jer nas vuce neka sila da vise prestanemo s pozitivnim mislima. drustvo je j*beno bolesno na zivce i vuce vecinu. izgubimo se. nemamo vise kontrolu. tesko nam je otvoritni novu stranicu u zivotu. previse zivimo u proslosti da bi krenuli dalje.
I'm alone (I never wanna be alone),
now i (now i) turn to face the cold.
I'm alone (I never wanna be alone),
now i (now i) turn to travel home.
Post je objavljen 29.01.2012. u 00:20 sati.