.....................žene
i ispovijed huligana,
ili kako sam htjela
napajajuć uvijek druge izvore boli,
zavrludati rijeku,
zavarati joj neminovnost,
ili iskrenije...
nastaviti hodati uzvodno.
Žena sam.
To proturiječno u meni
koje će samo sebe lagati tako perfidno,
kako me lagati ne umije nitko,
služeći se srednjovjekovnim trikovima i zamkama,
loveći u sebi zeca, da bih pronašla kraljicu,
omotati se hermelinom lažne samodostatnosti,
uljuljkati se u samoću tkanu predivom samospoznaje,
pa ćutjeti naježene kože lahor ranoproljetnog prozora,
može li se opravdati onim tankoćutnim predvečerjima
kojima sam zabludno vjerovala,
krvareći nad bajkama nevinim i njihovim odlaskom,
dotičući slike iz prošlosti otvorenog dlana,
gledajući kako se okamenjuju,
i crno-bijele postaju?
Ne prilazi mi,
u spomenik ćeš se pretvoriti!
Istoga trena,
moji će ti dlanovi podariti smisao,
moj će ti dah udahnuti život kakav nikad nisi imao,
i ja ću biti spremna umrijeti za tebe.
I što ćeš sa mnom takvom, pitat ćeš se.
I što ćeš sa sobom takvim, pokolebat ćeš se.
A ja ću ti lagati da te volim kao čovjeka.
I da me sve samoće ovog svijeta ne mogu ubiti.
I uzaludno čekati da me razuvjeriš.
Post je objavljen 28.01.2012. u 23:39 sati.