žar-ptica, knjiga prva, u kojoj se crta ptica sa žara
danas, kada postajem pionir, svečano se zaklinjem da ću marljivo učiti i raditi... te biti..(ili ne biti, pitao se twirl)...
-neeeeee
ne, ne, ne,..neeee!! tako se ne može na balkan- rekla je učiteljica-ovo ne zvuči ninašto. nikad od vas pravih pionira..., nadam se da ipak bolje crtate pticu, nego što se primate u pionire...- i zadala nam da ostatak dana nacrtamo pticu po vlastitom izboru
sva su se djeca bacila na posao. no, mali je twirl bio na sto muka
koju pticu odabrati za crtež?
po kojem kriteriju dati prednost nekoj ptici, pred svim ostalim pticama
ali, bio je svjestan i toga da on zapravo uopće ne zna crtati, te da koju god pticu da odabere, u stvari je svejedno. ptica će izgledati kao tuljan s perjem
svi njegovi crteži do tad su izgledali tako, kao tuljan s perjem.
bilo da je crtao mrtvu prirodu, ženski akt, pejsaž...
uvijek bi na kraju izgledalo kao tuljan s perjem
no, to nije umanjivalo njegovu nedoumicu
na kraju, morao je zažmiriti, kao uvijek kad bi nešto crtao
te pustiti da njegova ruka, nepogrešivo vođena nevidljivim silama, nacrta
tuljana s perjem
na kraju sata, bilo je na dječjim crtežima svega, uglavnom ptica...
kao šećer na kraju, prozvala je učiteljica twirla;-hajde, pokaži svog pernatog tuljana!-
twirl je otvorio oči
podigao crtež u zrak
na snježno bijelom papiru bila je nacrtana snježno bijela ptica, velikog, plamtećeg repa
-što je to?- iznenađeno je upitala
ništa manje nije bio iznenađen ni twirl
svojim odgovorom, ne pogledavši na crtež
- žar-ptica!-
-tako ne izgleda ptica sa žara-pribravši se od šoka, reče ona
-sjedi, jedan!-
nisam se previše iznenadio, tom ocjenom, navikao sam bio
pogledavši nacrtanu pticu, oči u oči, desilo se nešto neobjašnjivo
njen nacrtani plameni rep, postao je buktinja
koja je u sekundi progutala papir, koji sam još uvijek držao u ruci....
dobio sam, naravno ukor
te morao ići na tečaj za vatrogasce u seosko dobrovoljno vatrogasno društvo,.. ali, to više ne spada u ovu knjigu
žar-ptica. knjiga druga, u kojoj se ništa posebno ne događa
mnogo godina kasnije
twirlova pećina
rupa ko rupa, rekli bi neki za njegovo obitavalište
u pećini koja je twirlu bila dom, bilo je zapravo više rupa
da je twirl miš, njegova pećina bi bila švicarski sir
no, nije miš
a ni pećina nije sir. nije čak ni kućica od čokolade i bobona
već napušteno prebivalište planinskog zmaja
samo mali njen dio je twirl koristio kao svoj dom
a veći, nepoznati dio sastojao se od gomile mračnih prolaza, hodnika punih skrivenih zamki, odaja u koje se nije moglo doprijeti...
u početku, dok se kućio, sa velikim je zanimanjem pokušavao
istražiti i te mračne predjele svoje pećine
ali nije daleko dospio
kao da je neka tajanstvena sila priječila svjetlu da se probije kroz tu, nikad osvjetljenu tamu.
naravno da je twirl pokušavao sa svim vrstama svjetla
baterije, baklje, lampe, žarulje, rudarske kacige, farovi, reflektori,...ma sve neživo
čak i živo. jer, pokušavao je i oboružan krijesnicama, prodrijeti,..
bezuspješno
kakvo god svjetlo imao, ulaskom u tminu, ono bi se prigušivalo, prigušivalo,..
i utrnulo. nestalo. ugasilo.
najdalje što je uspio doprijeti, bio je jedan komad gotovo ravne stijene
na kojoj se pod gasnućim svjetom pokazala freska
na snježno bijeloj stijeni
snježno bijela ptica, velikog, plamtećeg repa
žar-ptica
uspijevao ju je viditi samo na tren, jer, čim bi ju osvijetlio
njen bi rep zasjao, utrnuo se izvor svjetla, a zatim i plameni rep....
kad bi nestalo svjetla, neobična hladna jeza bi ga okružila, pokušavajući se probiti u njega
pobjegao bi joj, vraćajući se trkom, prema osvjetljenom dijelu pećine, i još dugo vremena nakon toga, pamtio hladne dodire jeze na svojoj koži
žar- ptica
ista ona ptica koju je nekoć davno nacrtao
sad je bila na pradavnoj fresci
u njegovu domu
na samoj granici mraka
proučavao je drevne legende
neobične knjige, što prastari nauk skriše...
knjige rekoše:
jedino svjetlo koje može osvijetliti vječnu tamu
je plamen žar-ptice
bilo je tu razlčitih tumačenja
uglavnom se sve svodilo na to
da treba uloviti žar-pticu
postoji samo jedna sigurna tehnika
one se love tako da im se stavi
soli na rep!
the end of neverendig story:
žar ptica, knjiga treća, u kojoj završava beskrajna priča
mnogo godina kasnije...
navikao se twirl na život u pećini
točnije, na njenom osvjetljenom komadićku
onaj , tamni dio je za njega postao zid
nije ga niti primjećivao, previše
jedino ga je jeka, koja mu se odande vraćala, podsjećala da tamo ima nešto
nešto veliko, nesagledivo i nedokučivo
kako je vrijeme prolazilo
sve se rijeđe pitao što je tamo...
polako, ali sigurno, zaboravio je na svoj crtež, na fresku, na žar -pticu
jednog proljetnog sumraka, vraćao se iz šume, i ugledao je
pojavila se pred njim, zasjala svojim prekrasnim, velikim, plamtećim repom..
stao je kao ukopan u zemlju
žar ptica, činilo se, nije ga niti primjeila, proletila je pored njega, i tren kasnije nestala u gustoj šumi
sjetio se tada svega.
svoje pećine, koja zjapi pusta i prazna
legende koja kaže da onaj tko ulovi žer -pticu
osigurao je za cio život svjetlost i toplinu
nema više posrtanja u mraku
nema više udaranja glavom o nevidljive zidove
nema više bauljanja niti besciljnog lutanja....
malo ga je to uplašilo
zar da se odrekne svega toga, samo tako...
bila je to dilema, koja ga je mučila, dok se vraćao u brlog
potjerat će je, odlučio je
ako mu opet dođe u blizinu, potjerat će je...
no, žar-ptica se nije dala samo tako potjerati
slijedećih mjeseci, pojavljivala se često
samo bi doletila, proletjela par puta oko njega, i smjestila se na neku tanku grančicu, te njihala na vjetru
u njenoj blizini bi sve postalo drugačije, svjetlije, toplije, jasnije...
svidjela mu se ta nobična ptica
jako
pa jače, pa toliko da je odustao od toga da ju tjera, već je poželio da joj pokaže svoju pećinu, da mu ona osvjetli i onaj dio vječne tame
počeo joj je ostavljati hranu
razgovarao bi sa njom, šalio se...
no, ona mu se nije približila, niti pošla za njim
samo se i dalje njihala na svojoj grančici
možda ju je i mogao uhvatiti, palo mu je to više puta na pamet...
ali to bi bilo potpuno suprotno svim njegovim uvjerenjima
ptice su stvorene za let, kao i duša
ne možeš ju držati u kavezu
sama će ući, vjerovao je
nije ušla
nestala je
dugo, dugo je twirl obilazio okolne šume
nebi li ju samo vidio, na tren
nije je bilo. nigdje.
mrak u pećini, kao da se još više zamračio
kao da se tama zgusnula, usisavajući svu svjetlost, toplinu, radost
gutala je njegovu energiju, dok se nije šćućurio u kutu pećine
nepomičan
trčeći mislima u krug, da se održi na životu
.............................................................................................................
prošlo je ljeto. jesen. zima. proljeće.drugo ljeto.druga jesen. druga zima....
.............................................................................................................
nije twirl ostao tako nepomičan sve to vrijeme
uspio bi koji put, velikim mentalnim naporom, okrenuti smjer u kojem je u mislima trčao
bio je to za njega veliki uspjeh
no dalje od toga nije mogao
tama ga je držala okovanim
ako je u međuvremenu i imao posjetilaca, on ih nije primjetio
niti oni njega.
postao je proziran. nevidljiv.
................................................................................................................
-twirle! twirleee!! - galamio je kralj artur, dozivajući me
u ruci je držao neki čudan veliki zvonoliki predmet, prekriven crnim plaštem
kralj artur, iako je stajao predamnom, nije me vidio
odložio je to zvono na pod, te se udaljio, tražeći me vani..
gledao sam svoje tijelo, kako mu se vraćaju obrisi, dobiva konture i boju
dopuzao sam do zvona, i smaknuo plašt sa njega
zaslijepila me svijetlost žar-ptice, kojoj je rep u trenu, od tinjajućeg perja, buknuo u blještavi plamen
samo taj tren je bio dovoljan, da sve oživi
mrak je nestao, postojala je samo svijetlost
samo život
u svakom mom atomu je ključalo
kako je buknula
tako se i ugasila
žar-ptica
čim se kralj artur vratio u pećinu
nešto je govorio, no nisam ga čuo,...
-pusti ju!- rekoh
-jesi ti normalan? moja je. ja sam je ulovio. nema šanse da je pustim. ljudi bi ubili da ju mogu imati!-
-pusti ju!- ponovio sam
-pusti ju, vidiš da umire u tom zlatnom kavezu...-
-twirle, braća smo. a ti se stalno ponašaš kao da sam ja uzeo nešto tvoje....
uostalom, ne želi otići, pogledaj!- prišao je kavezu i otvorio vratašca. žar-ptica se nije niti pomaknula,
osim što se još više stisnula od rešetke...
-vidiš!?!- rekao je, zatvarajući vratašca...- ne želi izaći!-
više nisam imao niti jedan argument
mogao sam samo gledati kako odlazi s njom
izabrala je
ostala kod onog koji ju je ulovio, u zlatnom kavezu
a znao sam, znao sam, bio sam siguran
da je izabrala mislivši da nema izbora
Post je objavljen 28.01.2012. u 13:04 sati.