Unatoč činjenici da sam na svojem blogu, blogu Nove politike i svom website-u objavio mnoštvo tekstova (pa i u obliku skromne haiku poezije) u kojima sam iznio svoje stavove i svjetonazore glede ulaska u EU-u mnogi me pitaju zašto sam euroskeptik kad im je poznato da nisam ni nacionalist, ni šovinist, prije internacionalist i kozmopolit.
Najavio sam, doduše, kako o temi ulaska u EU-u i referendumu neću više pisati, ipak ću pokušati to ovog puta razjasniti jednom parabolom u obliku kratke priče (opširnije na webseit).
Kao što je svima vama poznato u neka vremena bijeli čovjek je hvatao crnog čovjeka kao divlju životinju i onda ga okovanog u potpalublju jedrenjaka dovozio u svoju domovinu. Tu ga je pretvorio u roba i obučio raditi za njega.
Pri tome ga je hranio, oblačio, omogućavao da se 'razmnožava' kako bi mu osigurao novu radnu snagu.
Ti crni ljudi, ti robovi, možebitno su čak živjeli bolje nego njihovi rođaci u džunglama Afrike. Pogotovo pod kraj tog sustava koji se danas zadržao samo u nekim segmentima društvene djelatnosti (na primjer nogometa).
Možebitno da su se njihovi vlasnici trudili i oko njihove zdravstvene zaštite, naravno, sa svrhom da budu zdravi i sposobni raditi.
Možebitno da su pojedine talentiranije i inteligentnije slali čak i u neke škole koje su ih podučavale onim znanjima i vještinama koje su mogle koristiti njihovim gospodarima. Pri tome su budno pazili da slučajno ne steknu znanja kojima bi mogli konkurirati znanju gospodara i da im ta znanja ne daj bože posije klicu borbe protiv njih, robovlasnika.
Pri tome su se služili raznim metodama 'pranja mozgova'; propagandom o tome kako je za njih dobro da se gazda o njima 'brine' i da su pod zaštitom i njegovih 'zaštitara' (dobit će hranu, stan, odjeću), parolama 'caru carevo, bogu božje', obećanjima da će im na drugom svijetu biti ljepše, etc, etc.
Važno je bilo samo jedno: da ti crni ljudi, ti robovi ne shvate da na nogama imaju lance s kuglama. Da misle kako bez svojih gospodara ne mogu živjeti ni jednog jedinog dana.
Da im slučajno ne padne na um nešto takvo o čemu u jednom odlomku romana „Dunavski blues“ Hrvoje Ivančić piše:
„Sve je u tom Svemiru moguće. Samo treba stvar uzeti u svoje ruke i postati vozač, a ne vozilo; postati pastir a ne stado!“
Eto zašto sam euroskeptik!
Post je objavljen 26.01.2012. u 22:52 sati.