Marketing
Referendum, opća propast Hrvatske i ostale radosne teme
Ljudski rod je došao do tragikomične situacije kada vijest stara nekoliko dana više i nije vijest. Nekada je trebalo nekoliko desetljeća, ako ne i stoljeća da vijesti s jednog kraja svijeta dođu na drugi (za Amerike se navodno i nije znalo), a danas ako nije vijest prenesana taj tren, onda ona i nije vijest.
Drugi referendum u hrvatskoj suvremenoj povijesti zaslužuje da se malo razmisli o njemu. Iznio je sav jad i svu bijedu hrvatske politike.
Prvo treba spomenuti Vesnu Pusić i Joška Klisovića. Koji bi trebali dati ostavke po hitnom postupku, povući se na pet godina u osamu i duboko razmišljati o svojim postupcima. Poznato je da su diplomati puni sebi i da ne shvaćaju najbolje svijet oko sebe i da si briju da su spoj oksfordskih profesora i Jamesa Bonda, vrh vrhova politike, da su lijepi, pametni, seksi i općenito da su hodajući bogovi na zemaljskoj kugli koji eto moraju trošiti svoje dragocjeno vrijeme u službi nekakvog nezahvalnog naroda. MVP je na sebe preuzeo odgovornost za referendum. Da je referendum odgođen za dva tjedna i da se MVP-ova kampanja nastavila, uvjeren sam da bi za dva tjedna rezultat bio obrnut, 2/3 protiv, 1/3 za. Nekako sam smatrao da ono što se piše o Vesni Pusić godinama je pretjerano, zlobno i da nije baš tako. Ovaj mjesec se pokazalo da Vesna Pusić je onakva kakvom se čini, da joj se živo jebe za ikoga osim sebe, da je umišljena veličina kojoj realnost naroda je nešto daleko i nešto strano. Njezin glavni grad je Brüssel, njezina narodnost je ona sama.
Ono što je najopasnije da je na ovaj referendum izišlo 44% glasačkog tijela. U uvjetima okupacije dijela hrvatskog teritorija u svibnju 1991., kada je SAO Krajina kontrolirala značajan dio hrvatskog teritorija, na referendum je izišlo 84% glasača. Za EU je glasalo 30% biračkog tijela, 15% je bilo protiv, a ostali su ostali doma. Smanjenje političke participacije je opasno. Vrlo opasno. U situaciji gospodarske nestabilnosti, u situaciji općeg nezadovoljstva, to je prvi stadij građanskog rata. Hrvatska je, realno govoreći, naoružana zemlja. Sreća u nesreći je da su mladi neizanterisirani za išta, pa i za pucanje. Ukinućem vojnoga roka, mladež više se ne zna koristiti naoružanjem. Pucanje je umijeće, pa srećom, ne može svaki kreten koristiti kalašnjikov. S druge strane, kada se hoće, sve se može. A u Hrvatskoj postoji i dalje jedan gadan zid između političkih Hrvata i političkih Jugoslavena.
Euroskeptici koje je Pusić javno promovirala pokazali su se vrlo uspješnim po MVP. Bratija iz HČSP-a i A-HSP-a, te ekipa oko Roka Šikića bili su bolni za gledati. Roko Šikić je jedan od najdivnijih ljudi koje sam imao čast upoznati u život. Jedan blag čovjek, iskren i nekako iz njega izvire nešto pozitivno. Ali ekipa s kojom se okružio daleko je od toga. U uvjetima ustavne liberalne demokracije jednostavno ovakav način ne prolazi. S druge lijeve strane našli su pak likovi kao Mate Kapović. Ako su Mate Kapović i HČSP na istoj valnoj duljini, onda se čovjek mora početi brinuti.
Osobno, protiv sam EU kao takve kakva je. Naddržavna ateistička novovjeka Kula Babilonska kojoj se iskreno jebe za maloga čovjeka i koja služi i klanja se krupnom kapitalu, a na čijem su čelu neizabrani birokrati za koje je Ivo Sanader oličenje nekorumpiranosti i poštenja. U ovom trenutku, pomirio sam se sa činjenicom da je RH bolje u takvoj nadnacionalnoj tvorevini, od koje Nijemci malo-po-malo počinju stvarati Viertes Reich (to je nekako u njemačkom nacionalnom duhu, Hegela mi), nego da ostanemo u društvu sa ludom i divljom Srbijom, praktičkim neovisnom Republikom Srpskom, s ostacima nefunkcionirajuće BiH u kojoj Sarajevo tlači Hrvate više nego Milorad Dodik preostale u RS, s Crnom Gorom koja je ruski feud na Jadranu, s nedefiniranim Kosovom, s jadnom Makedonijom koju malo-po-malo uništavaju lokalni Albanci, a Makedonci se trude dokazat da je Aleksandar Makedonski osnovao Makedonsku pravoslavnu crkvu i s Albanijom, koja ima najgori image u Europi. Srpsko divljanje prema hrvatskim navijačima u navodno civiliziranoj Vojvodini govori kakvo je to društvo.
Najveća hrvatska boljka je trenutna vlast. Koja je nesposobna, lijena, neodgovorna i živo joj se jebe. Milanović, Josipović, Opačić, Jovanović, Bauk i Pusić bili bi jednaki na vlas da se ih postavi u bilo koju državu na svijetu. Primjerice Bauk je lik koji patološki mrzi sve kajkavsko, sve zagrebačko, posebice ima pik na Dinamo. Takvih ljudi koji smatraju da imaju nekakvu životu misiju, a pritom su puni mržnje, a misle za sebe da su visoko moralni, toga se treba bojati kao vrag tamjana. Svaki grešnik je bolji od visokomoralne osobe. Uvjeren sam da će Hrvatska pod ovom vlasti bankrotirati i da ćemo otići u vražju mater. S EU ili bez EU. Crno nam se piše.
Pero Panonski
Post je objavljen 26.01.2012. u 18:36 sati.